Sa Svetin Dujon počinjala je litnja sezona. I sezona sladoleda. Pusti banci i balunčići na Rivu. Po kornižu sidu seljaci koji prodajedu balote. Iza nji u portu vididu se jedrenjaci i trabakuli. Na oglasnoj ploči plakat. Građani se pozivaju na predstavu “Toske”. Toči se pravo češko pivo. Fjera je bila prvorazredni društveni događaj. Bilo je tote i poslova i komuniciranja i folklora i kulture. Puno pri nego je osnovana Jugoslavija, cila Jugoslavija je dolazila na fjeru sv. Duje. Makedonci su nosili tapete, bosanski kovači sikire, lopate, potkove, dolazili su i Slovenci-Kranjci sa produktima svoje domaće radinosti. Fjera sv. Duje datira od osmoga stoljeća, a mi Rvati smo došli na ove obale tek u deveto stoljeće (to piše u zanjoj “Nedjeljnoj Dalmaciji” čak na dva mista). To onda oće reć da su Splićani feštiđali sv. Duju dok su Rvati bili u svoju prapostojbinu. Ne samo sladoled, nego su se za Sv. Duju uvik jile prve trišnje. Jutros kad san proša priko pazara, traži san trišnje i nisan ji naša. Ronja san: Ovo je sve Mikulić kriv. Eto ni trišanja više nima okad je on prešidente vlade. A onda san u zanju vidija jednu koficu. Minijaturne trišnjice, a osan sto ijad dinar kil! – tako je splitsku fjeru iz 1988. godine napisao nenadmašni dalmatinski kroničar Miljenko Smoje. Više od tri desetljeća kasnije, obrisi su isti – fešta svetoga Duje, splitskog zaštitnika, uvijek u grad izmami i staro i mlado (i Vlaje i bodule, pa i furešte). Najlipši grad na svitu ima i povijest, i kulturu, i tradiciju, ali njegovo srce i duša su – ljudi.
Gérard Denegri rodio se prije 77 godina u mjestu Créteil, desetak kilometara od Eiffelova tornja, a sa samo 11 mjeseci s roditeljima je stigao u Split te s vremenom postao doslovno živuća institucija, a i najpoznatiji splitski Francuz. Priča o dolasku u Split ima usku poveznicu s njegovim ocem koji je bio profesor pa je sina vidio tek devet mjeseca nakon rođenja zbog školskog rasporeda. Njegova pak priča, nerazdvojna je uz Sudamju kao čovjeka koji je dugi niz godina bio šef protokola Grada Splita, tijekom kojih je ugošćivao poznate face. Bilo je to odma iza proglašenja hrvatske samostalnosti, kad su se po cijeloj državi počele vraćati stare užance, zaboravljene preko pedeset godina, a kada je Dujam u crkvenom slavlju dobio procesiju ulicama grada.
– Zašto je sveti Dujam i svetkovina tog dana neovisno važna ne samo za Split već i puno šire. Katedrala svetog Duje nije izgrađena kao katolička crkva. Zato za mene iznimnu vrijednost ima otvaranje rake, jer je to vjersko, povijesno, katoličko, ali i civilno. Kako sam vodio protokol od 1992. godine, na otvaranju rake moraju biti nadbiskup i gradonačelnik. To je veza svjetovnog i vjerskog. U socijalističkoj Jugoslaviji ja se sjećam, procesija je bila samo na Peristilu, a onda smo mi te 92. napravili procesiju preko Rive. Pod Austrijom se prolazilo preko Pjace, ali mi smo odlučili da je važno da se krene od Peristila i da se kreće preko Rive, pa Marmontovom, i onda se slavi misa. Smatrali smo da je dobro da je ona na Rivi, iako to nije neki adekvatan prostor, ali ipak smo trebali računati i na važnost cijele svetkovine – govori nam Denegri.
Odrastao je u splitskom Varošu uz Olivera, Fiamenga, Runjića, tenisača Franulovića, u gradu je ostao je do umirovljenja i ispratio osam gradonačelnika, zaključno sa Željkom Kerumom. Funkciju je, pak, preuzeo na poziv poteštata Petra Slapničara, svojeg nekadašnjeg kolege na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, popularnog FESB-a. Varošanin, koji je do svoje sedamdesete bio i prvi počasni konzul Republike Francuske, rođen je u u braku pariške novinarke Madeleine Epron i splitskog profesora francuskog jezika Milivoja Denegrija, inače rodom iz Milne na Braču.
– Trebalo je lijepo predstaviti Split važnim ljudima u politici, a neki su tada imali i predrasude da neka “plemena opet ratuju u njihovoj blizini” jer smo nakon svih ratova dobili i Domovinski rat, zapravo nametnut nam je. Cilj mi je bio prikazati da Hrvatska, moja domovina uz Francusku, ima pravo biti državom – prepričava Gerard. I ugostio je, među brojnima, francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda, britanskog premijera Johna Mayora, španjolskog premijera Filipea Gonzalesa,… svaki susret ne treba pamtiti kad ima fotoalbum u kojima je barem po jedna slika rukovanja sa facama. Pokazuje i slavlja splitskog nebeskog zaštitnika iz njegova vremena, laureate koji su bili u splitskom veštitu, bez izuzeća za ikoga, procesije i sjednice Gradskog vijeća, podizanje zastave tik do Banovine.
– I kad je naš sveti papa Ivan Pavao II. došao u Splitu, bio sam u protokolu grada. On je rekao da ovdje kamen priča jer na ovom je mjestu zapravo simbol pobjede kršćanstva nad poganstvom. Pazite, koja je to veličina, kad imate zaštitnika u mauzoleju kojeg je napravio poganski car, a cijeni se kao svetac, naš svetac. Kako je Split jedan grad povijesnih razmjera, iako je napravljen mali, taj blagdan je osobno meni, ponavljam, nešto posebno i teško opisivo.
Denegri još sluša ploče na gramofonu koji je majka 1936. kupila u Francuskoj, a zabavlja se i uređivanjem kolekcije figurica Napoleonovih vojnika. Mirovinu upotpunjuje prevođenjima i turističkim vođenjima gostiju iz Francuske i pogledom na Split – gospodski, težački, autonomaški, narodnjački, buntovni, građanski, industrijski, svećenički, profesorski, anarhistički, redikulozni, doseljenički, novinarski, sportski, inženjerski, cijela ta mješavina imala je zajedničku misao – najljepši Grad. Najljepši na svijetu, razumije se!
** Ovaj sadržaj financiran je sredstvima grada Splita temeljem Javnog poziva za financiranje programskih sadržaja lokalnih medija u 2024. godini.