Moj je otac, pokojni Ante bio u svoje vrijeme čuvar Kristova groba. Sjećam se kako tri dana i tri noći ne bi izlazili iz crkve. Majka bi mu nosila odjeću jer nitko nije prešao preko crkvenih vrata sve od Velikog četvrtka do pjevanja “Slave” na Veliku subotu i padanja grobara pred Kristom koji je uskrsnuo. Spremila bi mu čak i pure i kupusa kako ne bi ogladnio, ali biti grobar (kako u vrličkom kraju nazivaju žudije, zapravo čuvare Isusova groba – op.a.) velika je čast, makar se tih dana posebno žrtvovalo i što je možda još teže, bilo fizički daleko od obitelji i obiteljskog zajedništva – priča tako Jakov Režić (68) s Maovica, dugogodišnji arambaša grobara, s preko četrdeset godina “radnog staža” među čuvarima, a sada u mirovini jer je “mjesto trebalo prepustiti mladim tićima”.
– Još 2018. godine sam se odlučio zahvaliti i ostaviti ove običaje mladićima kojih je iz godine u godinu sve više. U posljednje tri godine više je od deset novih čuvara, a i ove godine ih debitira čak petorica – iskren je Režić.
Čitav postupak čuvanja Kristova groba odvija se u strogom i ozbiljnom ozračju, u tradicionalnim narodnim nošnjama vrličkog kraja, s tradicionalnim oružjem kojim su Vrličani stoljećima branili svoj dom, svetu katoličku vjeru i njena načela. Kršni momci i snažni muževi izmjenjuju se pred grobom svakih nekoliko minuta, sve pod budnim okom i zapovijedima arambaše. Bivšeg Režića te 2018. godine zamijenio je Ivan Totić (54).
– Po nekim saznanjima, od 1688. tradicija traje čuvara Kristovog groba. Seže možda i prije, postoje neke priče o križu na otoku Olibu, ali nekako se ipak držimo godine 1688. Naši pradjedovi su od davnina čuvali grob u narodnim nošnjama i baš ta tradicijska odjeća nešto je što nas razlikuje od drugih čuvara diljem Dalmacije – veli Totić.
Istraživanja još nisu išla toliko duboko, ali poveznica Vrličana sa zadarskim otokom dogodila se krajem srednjeg vijeka. U povijesnim knjigama spominje se pop glagoljaš podrijetlom iz Cetine, Juraj Cetinjanin, prvi olipski župnik, koji je prestravljen osmanskom pljačkom i paležom 1476. godine prebjegao sa šačicom Vrličana na otok Olib. Ponio je i križ koji se tamo i danas štuje. Vrličani, dakle, s pravom imaju kamenčić sumnje kako njihova tradicija ima i dužu povijest.
Kršćanska dramatika čuvanja Gospodinova groba ono je najvrjednije čime se mogu podičiti. Nije se prekidalo ni u onim olovnim i sivim vremenima komunističke vladavine, kada su mnogi njegovatelji sličnih običaja odustali od obreda jer se nitko ne bi usudio za vrijeme njihove vladavine s puškom u crkvi čuvati Kristov grob.
– Za vrijeme Domovinskog rata, u progonstvu, nikada nije prekinuta tradicija. Prvi put sam 1991. godine na krvavi Uskrs čuvao grob u našoj crkvi. Knjige s detaljima postoje od posljednjih 28 godina, druge su spaljene u ratu, a kroz tih 28 godina u čuvarima groba prošlo je 197 sudionika, oko 1200 puta se čuvao grob, i prosjek je nekih 39 čuvara godišnje – kaže arambaša Totić.
Da bi se bio čuvar groba, potrebno je imati određene kvalifikacije. One najvažnije su da je svaki onaj tko se odlučio biti žudijom morao biti punoljetan, uzornog ponašanja i da živi ili je podrijetlom iz te župske zajednice. Nekada su tu dužnost obavljali uglavnom sredovječni ili stariji žitelji, s jasnom nakanom odnosno zavjetom, za što su se i mjesecima prije trebali pribilježiti u župnika. Danas su to uglavnom mladi ljudi, a s istim nakanama i jasnim ciljevima.
Stipe (17) i Jure (19) Tarle rođeni su i žive u Njemačkoj, ali za Uskrs obavezno dolaze u rodni kraj svojih predaka. A ovaj put stigli su – i kao čuvari Kristova groba. Iz Dortmunda je do Vrlike trebalo prevaliti poštenih tisuću i pol kilometara. Nakon 15 sati vožnje, srce je ipak malo ispunjenije…
– Velika nam je čast biti dio čuvara Kristova groba i to nam puno znači što s naše obiteljske, tako i s kršćanske strane. Moj djed je bio grobar, svake smo godine nekako sa znatiželjom gledali druge u narodnim nošnjama, ali onda smo ove godine odlučili postati dio bratovštine i u ovim najsvetijim danima za kršćane biti još uključeniji u sve obrede – kaže Stipe.
– Pripreme su počele tri mjeseca prije ovih nekoliko dana našeg stražarenja. Tražili smo nošnju, kompletirali jednu jer je nismo imali, pa čak dio i dali izraditi – nadovezuje se brat Jure.
A za razliku od Božića Uskrsu ne prethodi suludo potrošačko vrijeme. Uskrs nema svoju jelku. Ne postoje predstave i filmovi za dječicu. Glazbene zvijezde ne izdaju najnovije albume u Korizmi. Rijetki su i oni koji sa nestrpljenjem iščekuju Uskrs kao što mnogi iščekuju Božić. Možda oni koji su se za Korizme odrekli čokolade, kave ili cigareta, pa sada jedva čekaju kada će nadoknaditi sve propušteno.
Uskrs nema ni svojih pjesama po trgovačkim centrima, nema darova, a nema čak ni svoj nadnevak u godini, ali ima tradicijske običaje čuvanja groba koji se baštine diljem Dalmacije pa tako i u Vrlici.
– U mojoj obitelji nije bilo Varnica čuvara groba, tek rođak ima tri godine unazad. Ja sam zaželio biti grobar još dok sam bio dijete i gledao tu tradiciju. Dodatan motiv mi je bio kako u mojoj užoj obitelji dosad nitko nije bio. Prije nekoliko mjeseci već sam počeo tražiti nošnju, kapu sam radio naknadno, stavljao na nju kovanice kuna, a kod bake sam tražio paunova perja kako bi ih stavio na kapu – govori tako još jedan debitant, Tomislav Varnica (19).
– Kad sam prvi puta čuvao grob, imao sam veliku tremu, ali sada je već puno lakše. Kao mali sam s ocem išao u grobare, par godina sam se oblačio u svoju mini narodno nošnju. Otac nije zadnjih nekoliko godina među grobarima, otkako sam dobio mlađeg brata, ali i prije toga smo pronašli nošnju za mene i ona je čekala da je obučem – veli Ivan Kuduz (18), još jedan od onih koji su vrličku kulturu prvi puta baštinili.
Pobjedu Krista Vrličani obilježe plesanjem nadaleko poznatog vrličkog kola pred crkvom, a ove godine i na poseban način. Bratovština čuvara Kristova groba inicirala je veliko druženje nakon uskrsne mise pa se umjesto u obiteljskim kućama, najveći kršćanski blagdan u centru mjesta, pod šatorom, slavio u zajedništvu obitelji čuvara i svih putnika namjernika koji su u prazničke dane stigli u krš zagore.
