Četiri desetljeća je na “daskama koje život znače”, a na početku i sada želja mu je ista – da ga ljudi pamte ko čovika

Vlaji su ljudi koji žive iza brda, ali su se zbog “svicke krize” počeli selit “trbuhom za kruhom” u priobalje, na more, da im život bude lakši. Težak je taj krš Zagore, a oni srčani, dobri, pravi ljudi, uz to još i borci. Djetinjstvo bosonogo i gologuzo, jahat konja il magarca učilo se i prije prvih slova, a od negdašnjeg pastirskog života ni traga ni glasa. Vide se tek ostatci staja i torova u dolčićima. Danas – lako je tamo živit privremeno, ali kako ležat čitavu vječnost?
U svoje rodno Aržano Filip Radoš često navrati. Znate, kad ne igra na “daskama koje život znače”. Onde se rješava stresa. Ima i mali vrt u kojem uzgaja limun. Taj aržanski gen i razlog je što Stipe i Antiša, u istom čoviku, voli igrat u dijalektu. 

– U Aržanu smo, kad sam ja rođen, svake subote imali kino projekcije. I tako je jedne subote doša na red film “Divljak” s Marlonom Brandom. Tada me nešto dojmilo, ali mislim da je u genima bilo isto zapisano kako ću nešto napraviti. Jednom prilikom mi je čak i mater rekla ćaći da kako sam lud, da bi moga bit glumac. I to je presiklo. Nije me ništa drugo interesiralo, odma sam krenio u glumu – kaže Radoš koji slavi čak četiri desetljeća pojavljivanja na sceni. Na lito i još toliko u braku.

“Veće je to i od priznanja struke, to je priznanje puka!”

Baš ko i davne 1982. godine, pa i danas – najveća nagrada bio mu je i ostao aplauz publike za dobro obavljen posa.
– Ljubav i praštanje. Lako je prnit, planit, ali moraš se vratit, smirit krila i prizemljit. Trebaš bit svoj. Teret je veći bio na njoj, ona je sigurno više praštala, ali je sve bilo složeno i kompatibilno. Pa ako smo već ovoliko izdržali, valjda ćemo do kraja… Ako Bog da – eto tajne iza zatvorenih vrata doma, a kad odličje za životno djelo dobiješ s napunjenih šezdeset, onda je jasna veličina i opseg tih glumačkih bravura za suze i smij.

– Bit prepoznat i priznat u svojoj županiji je nešto veliko, veće i od priznanja struke, usudim se reći jer to znači da si prepoznat i prihvaćen od puka. Žalosti me što je se samo to dogodilo sve nekako, u ilegali, u tajnosti, jer tada zbog pandemije nije održana dodjela priznanja – kaže.

“Gledao sam ga oči u oči…”

U glumačkim vodama ta četiri desetljeća puno se toga prominila, jedino što njegovu ljubav prema Hajduku ništa nije moglo ugasit.
– Mešković, Džoni, Rožić, Peruzović, Holcer, Buljan, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković i Šurjak – ko iz topa nabrojio je Radoš jedanaestoricu veličanstvenih iz 74. godine. Majstor s mora ima je i još jednu zanimljivu popratnu štoriju.
– Hajduk-Željo na Grbavici, kod rezultata 1:1, ispod moje kuće me ugriza poskok. Al, nisam mu se da, gledao sam ga oči u oči… Ne dam se ni zlim ljudima, ni dušama…
Nekolicina bolesti malko je odškrnila Filipovu krvnu sliku, al sve su to sitnice, veli, redovni proces…

– To je meni ka popit kavu. Ja se ne dam, ali znate, ja sve bolesti radim priko godišnjeg. I u slobodno vrijeme – govori. U ta, već puno puta rečena, četiri desetljeća rada, nije bio dana na bolovanju.

“Dida, ja tebe gledam svaki dan…”

Od prve uloge pa i danas, kad ima već staža na leđima, trema je neizostavan detalj. Sad možda pozitivna jer, otvoreno nam kaže, ljude ne želi lagat, a šta mu donosi onda i veliku odgovornost. Više bogomdana povlastica, nego odgovornost je i njegov brk. U zemane se govorilo da je brk ponos onome ko ga nosi.
– Ma bio sam ja prije i bez brka, bio sam lipuškast. I onda kad sam triba u predstavi “Mali Libar” imat brk, lipio sam ga. I onda se nisi moga zasmijat, nisi ima dobru artikulaciju… I od tada, prije tridesetak godina, brk je sastavni dio mene. I u isto toliko godina, dva puta sam ga obrija, zbog potrebe predstava – priča nam i dobacuje kako sada više nema pravi brk, nego starački.
Kad govori o obitelji oči mu se zacakle, sija iz njega čista dragost.

– Imam dvije kćeri i petero unučadi na koje sam iznimno ponosan. Od Filipa, do Ivane, Katarine, Leone i Luke. Kaže on meni: “Dida, ja tebe gledam svaki dan”. Ne doživljaju oni mene kao glumca, to je njima realnost. I jako sam sretan što imam zdravu i sretnu obitelj, širu obitelj… I zetovi su mi dobro, to obavezno napiši.

Prije svega valja bit čovik…

A koja će mu uloga ostati za života kao “the best”?
– To je kao da pitaš mater koje dite više voli. Uvijek sam u dijalektu volio raditi, kao što je Martin u “Malom Libru”. Najosebujnija mi je bila uloga Abela u predstavi “Kajin i Abel”, to svakako…
Ne mogu izdvojiti neke uloge, da vam budem posve iskren, ako pristajem na rad, onda pristajem. Na sve sam friži spreman…
Ipak, više od svega žele da ga ljudi pamte po jednom – po ulozi čovika.
– Prije svega valja bit čovik. Meni je draga rečenica iz Evanđelja: “Očistite svoje srce pa možete jesti i šporkim rukama”… Volim da ljudi uživaju u mojoj prirodnosti, jer ja pokušavam bit čovik i na sceni i u životu.

POSLJEDNJE DODANO: