Ne prestaješ jahati jer stariš, stariš jer prestaješ jahati – rečenica je to iz usta Ljubice Erceg, rođene Čileanke od oca Splićanina, a po majci austrijsko-španjolskih gena, koja više od tri desetljeća na srednodalmatinskom području liječi životinje. Posebno voli konje pa je na svom ljubimcu, kako to i obično biva jer bez nje ne prolazi ni jedna konjička priredba, bila dio pokladnog jahanja u Brnazama. Treće po redu, s dekorom tmurnih oblaka, u organizaciji udruge “Naše Brnaze” i uz pedesetak konja i jahača iz cijele Cetinske krajine pa i šire.
– Meni su konji i hobi i strast i ljubav i struka i sve. Konji su duša ovog kraja. Žao mi je samo što nije bilo više ljudi na ulicama jer su meteorolozi najavljivali kišu koja neće prestajati padati, a imali smo skroz suprotno – rekla nam je Ljuba.
– Moram priznati da smo se bojali kiše, ali uspjeli smo. Kapljice su propadale nošene vjetrom, ali nismo odustajali jer naprosto jahači nisu htjeli. Mario Jagnjić je inicijator ove priče koja je počela prije tri godine. On ima velik broj prijatelja u Slavoniji gdje je pokladno jahanje dugogodišnja tradicija i gledajući kako to oni organiziraju, a znajući da mi nemamo gdje pokazati ljepotane, palo mu je na pamet da nešto slično organiziramo i ovdje kod nas. Njegova desna ruka je od početka mladi Ante Paštar koji je jedan od najaktivnijih članova udruge i kojemu moram posebno zahvaliti. Opće je poznato kako je Sinj grad koji je poznat po konjogojstvu i ljubavi prema konjima, tako da, uspjeh je bio zagarantiran – kaže Maja Kovačević, predsjednica udruge koja je u svom limenom ljubimcu pred društvom na konjima bila prva poput kakve policijske pratnje. Njezina kćerka Maša s Mariom je, i Mateo Tomićem, bila na čelu konjičke družine u narodnoj nošnji tog kraja.
– Od starta smo se trudili, takva je bila i zamisao, da konjanici budu u narodnim nošnjama. Vegijeva ekipa oko Konjičkog kluba Samarica iz Dabra (Mario Vujević Vegi upravitelj je Braniteljske zadruge “Patriot” i maloljetni dragovoljac Domovinskog rata – op.a.) čak su za ovu priliku i šivali nošnje – pripovijeda Maja dok su konjanici do startnog mjesta na Meljači stizali sa svih strana. Uz kontrabas, harmoniku i gitaru, točnije Tomislava, Ivana i Božu, i koji dec domaćeg pića, sve je bilo lakše.
Na nekoliko je pak lokacija kolonu zaustavljala obilata trpeza svih blagosti u čemu su prednjačile one radinosti od ruku čovječjih te veselje okupljenih. Pjesma je odjekivala cijelom trasom ophoda kroz najveći dio brnaških zaseoka jer su muzikaši svoje mjesto rezervirali na karu.
Priredba konjoljubaca u Brnazama nije prošla ni bez alkara. Frano Ivković slavodobitnik je prošlogodišnje Alke…
– Ovo prelazi u lijepi običaj. Sinj i cijeli ovaj naš kraj poznati su i prepoznatljivi po konjarstvu i konjogojstvu. Ovakvo nešto treba njegovati i održavati. Guštali smo, podružili se i opustili se – kazao nam je Ivković. Alkarske svečanosti u vrućem prvom vikendu kolovoza tek su kruna, a kad kažu da je konj i njegova mirnoća i staloženost u danom trenutku gotovo dvije trećine alkarskog pogotka, onda je jasno da pripreme traju cijele godine.
– Svatko od nas alkara pojedinačno trenira konja cijele godine jer Alka živi s nama cijelu godinu. Baš kako želim da i ovaj običaj koji je krenuo 2022. godine živi i dalje u našim Brnazama…