Tereza Kesovija je pjevala „Kad bi kušin pričat zna, ča smo prošli ti i ja“, a kad bi fizioterapeutski stol Roberta Prusca znao pričati, od toga bi se mogao bez ikakve dvojbe napraviti bestseller, jer na njegovom stolu su godinama ležala dva najbolja hrvatska tenisača svih vremena, Goran Ivanišević i Marin Čilić. Goran mu je u ruke došao 1992. godine i zajedno su bili do kraja karijere legendarnog osvajača Wimbledona iz 2001. godine. S Marinom suradnja traje od 2011. godine…
Zlatne su ruke Roberta Prusca u pozadini svih uspjeha naših tenisača s obzirom da je dio stožera reprezentacije postao 1995. godine i još je uvijek tu. Čak 71 dvoboj naše reprezentacije odgledao je „s klupe“. Ne bi nas začudilo da probije magičnu brojku 100, ipak se promjenom sustava natjecanja igra puno više mečeva. Na primjer, od 1995. do 2018. godine na kontu je imao 54 dvoboja, a od tada do danas – 17.
Igrači dolaze i odlaze, izbornici dolaze i odlaze, predsjednici također. Ma, svi odlaze, samo je on uvijek tu. Vječan. Postojan kano klisurina. Neopjevani heroj iz sjene. Na raspolaganju svima dan i noć, a nije tu riječ samo o osnovnom poslu. Možda bi se moglo reći da je njima, tenisačima, s vremenom postao „mama i tata“. Pogotovo ako taj fizioterapeutski stol shvatite i kao ispovjedaonicu.
Robert Prusac je i jedan od pionira taekwondoa u Hrvatskoj, još tamo 1987. godine s Draganom Primorcem osnovao je klub Kocunar. Da, s bivšim ministrom, veže ih kumstvo, zajednički dani odrastanja. Taekwondo je ljubav koja traje i koju nikada ne propušta spomenuti.
Kao fizioterapeut ima dva osvojena Grand Slam turnira (Wimbledon 2001, US Open 2014) i dva Davis Cupa (2005, 2018), a one „manje“ titule nećemo zbrajati. Niti finala.
– Ono što smo napravili u Bratislavi 2005. godine bila je fantazija. Cijela ta godina bila je fantastična, od 1. kola i pobjede nad SAD-om u Los Angelesu, pa dva splitska dvoboja na Gripama protiv Rumunjske i Rusije, a pobjeda nad Slovačkom u finalu je nakon svega bila kao šlag na tortu. Pamtim, doduše, silno razočaranje i ogromnu tugu kad smo 2016. godine u Zagrebu izgubili finale od Argentine.
Taj pohod prema prvoj tituli pamti se po nevjerojatnom učinku Ivana Ljubičića, jedinog tenisača u povijesti Davis Cupa, koji je dobio jedanaest „živih“ mečeva u nizu (pojedinačno i parovi) i zapeo na posljednjem koraku izgubivši od Dominika Hrbatyja u pet setova. Da, ukočio mu se vrat uoči meča i bio je hendikepiran. Inače bi teško izgubio kako je te godine igrao. Tako se pamti kako je Mario Ančić donio pobjednički bod, a Ivan Ljubičić mu utrčao u zagrljaj.
I Goran Ivanišević je bio te reprezentacije iz Bratislave, priključen na temelju starih zasluga. Eto, ima i on osvojen Davis Cup.
– Najljepše je bilo s njim dok je bio u reprezentaciji. Zapravo, ne najljepše, nego najluđe. Uvijek nepredvidljiv, kako na terenu, tako i izvan terena. Nikada nisi znao što priprema, što smišlja, kome će podvaliti… Inicijacija mladih snaga u reprezentaciju tih godina bila je njegova ideja i svašta su ti mladi morali prolaziti da bi se dokazali vrijednima reprezentacije.
Vragu ne bi palo na pamet, što je padalo Goranu.
– Nikada nije imao mira i uvijek je bio u nekakvoj akciji.
Za razliku od Marina Čilića.
– I to je nevjerojatno, prije nego što je izašao na teren uoči finala US Opena, njegovog najvećeg meča u karijeri, izmjerio sam mu tlak, bio je 120/80. Kao da se ništa ne događa. Nikakvo uzbuđenje, nikakva trema.
Kako je baš Goran bio Marinov trener u ta doba, dokazali su da vatra i voda mogu savršeno funkcionirati.
– Što sam sve proživio s njima u sportskom smislu jest neponovljivo i ne bih se s nikim mijenjao. I sve bih ponovio, makar nisu uspjesi jedino mjerilo. Bilo je tu svega, a da ne spominjem odvojenost od obitelji, koja se uvijek mjerila mjesecima.
Ozljeda koljena koju je Marin Čilić doživio u siječnju ove godine, kao i doba korone, Robertu Pruscu je došlo kao naručeno da se malo smiri kod kuće, da dođe k sebi i da na svijet gleda iz drugačije perspektive. Toliko mu se svidjelo da je odbijao pozive Borne Goje, Rusa Karena Hačanova… Čekao je da se Čilić oporavi, pa će onda vidjeti što i kako dalje kad se Marin jednom oprosti (ipak mu je 35 godina).
– Borna Gojo je odličan i mogao bi napraviti čuda. Malo je sportaša s takvom tjelesnom spremom. Uz teniski talent, vjerujem da će puno toga uraditi. Za njegove nastupe u Davis Cupu se sve zna, tu se dokazao kao timski igrač pobjeđujući puno bolje rangirane igrače od sebe. Sada to mora prenijeti i na ATP Tour i sve će biti u redu.
Nakon više od 30 godina u tenisu, kako bi izgledalo kad bi fizioterapeut po zanimanju postao teniski trener?
– Ja sam sportaš, nositelj crnog pojasa u taekwondou i karateu. Tenisku teoriju poznajem besprijekorno, naslušao sam se seminara da bih mogao dva fakulteta završiti. Bio sam uz mnoge svjetske trenere, od Boba Bretta, Nikole Pilića, Vedrana Martića, kasnije i Gorana, pa Jonasa Björkmana, da ne nabrajam dalje. Samo da sam sjedio i da nisam slušao, opet bih naučio. Zbilja znam puno, znam procijeniti igrača, ali trener ne bih bio.
Zlatne ruke Roberta Prusca nisu samo stilska figura. Goran ga je prozvao Khalifa II. Evo i zašto.
– Par dana prije početka turnira u Queen’su bili smo vani, Vedran Martić, on i ja. Ne sjećam se je li bio cirkus ili bar, uglavnom, bila je tamo ona lopta za udaranje, koja mjeri snagu udarca. Goran je tvrdio da može udariti jače od mene, no nije udario baš najbolje, šaka je skliznula, ozlijedio se toliko da nije mogao uzeti reket u ruke. Htio je odletjeti u Švicarsku kod Egipćanina Khalife, taj je neke ozljede čudesno liječio, ali sam ga zamolio da dopusti meni da mu tretiram ruku. Tjedan dana kasnije igrao je finale turnira u Queen’s Clubu. Tako sam postao Khalifa II.
I ne samo jednom pokazao da je majstor za krizne situacije. No, ne može se baš sve ispričati. Najveći dio ostat će tajna, fizioterapeutski stol nikada neće propjevati…
