Nisam Zlatko Gall, najbolji hrvatski glazbeni kritičar, pa i šire od toga, ali na prvo i drugo slušanje Stereotripa, poželio sam saznati više o njima. Kako o košarci znam nešto više nego o glazbi, idealan sugovornik bio je Roko Leni Ukić. Bubnjar Stereotripa, što je sada već obiteljska tradicija, jer je u Dalekoj Obali bubnjao njegov otac Zoran, a Daleka Obala je bila dio mog odrastanja u kasnim osamdesetima.
Roko Leni Ukić je priča za sebe, nešto najbolje što je splitska košarka izbacila unatrag trideset i nešto godina, makar mi izgleda da postoji veći broj osporavatelja njegovog košarkaškog lika i djela, nego njegovih fanova. A on je potpisao posljednje splitske trofeje, onaj posljednji baš doslovno kad je preko Emilija Kovačića zabio za trijumf Splita u hrvatskom Kupu 2004. godine. I to ne bilo gdje, nego u zadarskom hramu košarke, Jazinama.
Nešto što je prilično teško opisati jest užitak razgovarati s Rokom Lenijem Ukićem. Da je pršuta i sira na stolu, umjesto kave sa šlagom, razgovor bi se produžio na najmanje dva dana. Baš ga je gušt slušati, ali ogladnio sam, obaveze tjeraju dalje… Krenuli smo u razgovor od benda, od Stereotripa, od jedanaest pjesama koje sam poslušao. Moja najdraža pjesma su Vješala, ne kažem da je najbolja, nego meni najdraža.
Ostale su, ako već želite slušati: Oči od stakla, U omči vremena, Oslobodi me, Suze, krv i znoj, Ljubav korača žmireći, Mimo svijeta, Ruševine, Dno, Dva totema, Da ne ostarim mlad.
– To su pjesme od našeg pjevača i basista Marka Petrovića, on je ima te pjesme, od mladosti piše. Kad je bila korona, ja sam zasvirao s njim u nekom nevezanom điru, meni se to svidjelo, radili smo na daljinu, on u Hrvatskoj, ja u Francuskoj. Onda smo našli Antu na gitari, dobili bazu za prvi album, pa nam se priključio Vule. Meni su te pjesme kvalitetne, nije zajebancija. Potrudili smo se napraviti sve profesionalno, zadovoljni smo kako je to ispalo. Idemo sada na drugi album.
Nije petorka u košarci kako je Roko navikao, nego su njih četiri. Uz Marka Petrovića, još Ante Madunić na gitari i Antonio Vuletić na klavijaturama.
– Ima svega, ima koncerata. Šteta je što ta glazba više nije mainstream, pa nije lako doći do publike, koja to sluša. Nije lako primiti nešto novo, govorim o ljudima koji su u godinama, 30 plus, 40 plus. Teško je novom bendu dati šansu, a prije su te pjesme stalno bile na radiju. Danas se pušta na radiju ista glazba kao kad sam ja bio dijete. Na Splitu, u dvorani, čut ćeš istu glazbu kao kad sam ja igrao 2001. godine. Jednostavno, ljudi glazbeno nisu išli naprijed. Daje se šansa trapu, rapu… U rocku imaš Baru, imaš M.O.R.T. Obožavam Mort. Otkrio sam ga 2014. godine kad su tek izdali svoj prvi album, slučajno sam naletio na njih u Ateni, Tango na CMC-u. Zadnjih deset godina oni su najbolji hrvatski bend, u međuvremenu sam se sprijateljio s njima.
Bilo je logično pitati ga daje li se glazbi kao što se davao košarci, bez zadrške?
– Sportu sam od 10. godine pristupao ozbiljno, ovo je neki drugi nivo angažmana. Za mene je to i dalje hobi, nekome bi bio posao. Energija koju sam ja uložio u sport, teško je to usporediti s nečim drugim. Ne znači da u ambiciji i angažmanu sa Stereotripom zaostajem za bilo kim drugim.
Skačemo s teme na temu, iako su sve vezane. Na primjer, njemu je otac Zoran dao srednje ime Leni, po jazz bubnjaru Lennyju Whiteu, a i on je Sinu Luki dodao ime Leni. Zašto, kome je palo na pamet da se i Rokov sin Luka zove Leni. I zašto ne Lenny?
– Mom starom je palo na pamet. On je to da meni, onda smo žena i ja htjeli dati ime Luka, pa sam ja htio nešto originalno. Leni se tako piše, jer je meni otac dao 1984. godine, tako se tada sve pisalo. Nije Lenny, nego Leni. Bolje da nije Roko, bolje da ima svoj đir i svoj put.
S obzirom na vokabular i na košarkaško znanje, kako teorije, tako i prakse, Roko je već u nekoliko navrata pokazao da bi bio idealan košarkaški komentator. Vidi se da mu to leži, može puno pričati, previše toga zna… Može li tu priču složiti na papir? Ili je samo pričalica?
– Pisao sam u nekom momentu oko 25. godine, pa sam shvatio da je to prevelika odgovornost i da se ne smijem nikoga taknuti. Ne moraš ništa loše misliti, ali… Nisam u poziciji pisati kako bih ja to htio, netko će se uvrijediti. Onda sam izgubio mot, mogu nešto reći, ali na glasovnu poruku. I tako sam se odvikao od pisanja i nije mi žao. Mogu pisati, postoji izraz ghostwriter i to je moj jako dobar prijatelj i novinar Igor Ćurković, s kojim sam prijatelj 20 godina, točno zna što ja mislim, pa će napisati bolje, točnije i kvalitetnije. Ako nešto treba, zovem njega. Što se tiče komentiranja, volio bih raditi u košarkaškom mediju, ali ne možeš to raditi u Hrvatskoj, pogotovo iz Splita. Drugo, mali je interes u Hrvatskoj. Imali smo čak ideje raditi na europskom i svjetskom nivou, ali za to bih morao poraditi na engleskom jeziku, neke tečajeve. Pričam engleski, naravno, ali za prijenos utakmica to bi ipak moralo biti na većem nivou. Sadržaj nije problem.
I tako je sada u nekom – limbu. Košarku ne igra, u bendu bubnja, brine o „malom“…
– Mogu raditi puno stvari koje su vezane za košarku, ali trenutno sam u fazi da uživam u danima – nerada, iako stalno nešto radim, ali ništa konkretno. Taj moj mali Luka je talentirano dijete, ako mu Bog da zdravlja ima dobru košarkašku budućnost. Kao roditelj, moram svoju energiju i znanje ponuditi njemu, a kad on to preraste, mogu razmisliti što ću raditi. Koliki će izrasti? On će se košarkom moći baviti i sa 185 centimetara, to nije primarno što će ga odrediti. Bude li preko dva metra… Uh!
Ti nikada nisi bio stereotipan košarkaš, kažemo Roku. Ne da se slaže, nego dodaje:
– Nisam ni čovjek. Ja dolazim iz prilično nestereotipne obitelji. Mene su roditelji dobili vrlo mladi. To je bilo vrijeme malo drugačije nego sada. Znaš što je odrastati u rock kući, ne možeš ni zamisliti širinu i perspektivu, imaš izazove koje nemaš u normalnijim obiteljima (na ovo se malo nasmijao, op.a.). To te determinira od malih nogu, pa imaš taj rat koji je došao kad sam bio dijete. Rano sam postao profesionalac, s 15 godina sam ušao u prvu momčad Splita. Sve sam prošao kroz sport, ali ne poznajem nikoga tko je imao takav put i ja sam savršen s tim, ne bih se mijenjao ni s kim. I kao igrač, sam sam učio, imao talent i fiziku, problem je bio kako sve skupa u nekom ludilu naći svoj put. Od 16. do 20. godine promijenio sam 10 trenera, izabralo me na NBA draftu, pa me otkupila Tau Ceranica za novce koje su ljudima u klubu tada spasili 13 plaća. Ne znam kako sam to uspio, sve se poklopilo. Sve što sam radio u karijeri, to su moje brojke, do 19. godine i dalje. Nikada nisam bio potpisan na temelju onoga što bih trebao biti, nego što sam napravio. Ja sam sve nekako preskočio, pa bio u zaostatku, pa opet preskakao. Ali tako bi mogli puno njih pričati. Moja karijera je iznad očekivanja, nitko je nije ponovio 20 godina prije i poslije mene. Govorim o Splitu. Nitko iz Splita s mojom visinom nije napravio ništa slično. Neobični putovi imaju iznad ili ispod prosječne rezultate, tako ja to shvaćam.
Nisi mi rekao kakav si bio učenik, s tim smo krenuli u ovu ispovijest, ali tebe je odvelo na drugu stranu.
– Što ću kad puno govorim. Bio sam odličan u osnovnoj školi, sport i povijest, zemljopis, zanimao me i hrvatski, dobro sam pisao, ali sam malo čitao. Mrzio sam matematiku. U srednjoj sam bio katastrofa, jer sam već u drugom srednje počeo igrati za seniore. Da nije bilo volje profesora, moga razrednika Vladovića i ekipe u tom sportskom razredu u Vladimiru Nazoru, realno ne bih nikada završio srednju školu. Veću su ambiciju imali profesori i moja mama nego ja za završiti srednju školu, a sada mi je za poluditi drago što sam završio srednju školu.
Zbog koga si krenuo u košarku, Jugoplastika ili Dream Team?
– Ni jedno ni drugo, odvela me ulica. Između košarke i nogometa, te 1993. otišao sam na košarku, jer je većina išla u nogomet. Nakon pola godine, bio sam najmanji i najmršaviji, snimio me Saša Radović i zaključio da nekog vraga ima u meni. Nakon dvije, tri godine već sam imao status talentiranog klinca. Puno je ljudi bilo skeptično, jer sam bio mali i mršav.
Eto, nije presudila niti visina, niti težina. Tada. Izrastao je. Nabio kilograme. Valjda će i Luka Leni istim putem. Doduše, on ima oca „sa zaleđem“, ima otok Prvić, druženje sa sebi ravnima tijekom ljeta. Rekli bismo, košarkaški kamp, ali Roko kaže:
– Nije to ništa organizirano, osim da se oni skupe i druže. Tako bi bilo i da mi se sin bavi planinarenjem. Ja apsolutno ništa ne radim, ne treniram ih, ne miješam im se kako će ispuniti dan. Ali njih zanima košarka, imamo veliku kuću, svi stanu, a logistika je moja žena koja im kuha, imaju gdje spavati i oni guštaju. Teren je pet minuta od moje kuće, imaju balun i koš, kupaju se. To je bilo na inicijativu od maloga. Treba dolje provesti dva mjeseca, oni su dobri prijatelji, talentirani košarkaši. Danas na ulici ne možeš pronaći ekipu za basket, vidim to iz prve ruke, ne pričam bez veze.
Vraćamo se jedan tren Stereotripu, pa tko uhvati ovu priču. Nema balade? Barem ja nisam čuo, a svi rock bendovi imaju barem jednu legendarnu baladu.
– Ima Ljubav korača žmireći, ali ona ima progresiju, a i Oslobodi me je baladica. Ne znam što bih rekao. To su ljudi u 30-ima, ogoljeni od života, nemaju mladenačke iluzije. Ali nemaš više rock balada kao November Rain, Don’t Cry… Danas prolaze pjesme koje su brže, više, energičnije, ono, u glavu…
Poznato je da Roko ima NBA ligu u malom prstu, svih 500 igrača je znao kad je tamo odlazio. Najprije u Toronto, pa u Milwaukee, prije nego se vratio Europi.
– Pratim stalno, ove godine malo manje, jer pratim i američki nogomet, pa se preklapaju termini. Ali sam nedavno pogledao pet utakmica uživo kad sam bio tamo. Realno, ovo je najdosadniji dio sezone, ali kako bude završavala NFL, prebacit ću se na NBA. Tamo su najbolji igrači i igraju najbolju košarku. Lani je, na primjer, najbolji igrač Eurolige bio Vezenkov, sad u Kingsima igra 10, 12 minuta i nije na razini Darija Šarića. Dario ga pojede za doručak. Samo ljudi to ne shvaćaju. Mike James, najbolji strijelac Eurolige, potpiše dva 10-odnevna ugovora u NBA ligi, pa se vrati u Europu. Najveći problem NBA je veliki broj utakmica, a nikada se to neće smanjiti zbog financijskih razloga. Toga se nitko neće odreći.
Čudi ga otpor iz Europe prema NBA ligi.
– Nervira me i to dosta kod mladih ljudi, kako dijete od 15 godina može reći da mu je zanimljivija europska košarka od NBA? Ne možeš usporediti Obradovićev „Spanish pick&roll“ i kako će Ja Morant zakucati preko trojice. To mogu pričati treneri, igrači ili ljudi od 50 godina, ne mogu djeca. Ta antipropaganda NBA mi nije jasna. Kao dijete valjda gledaš igrača, potez, a ne gledaš taktičke varijante.
Roko Ukić je od 2001. godine promijenio 15 klubova. Počeo je u Splitu, pa je slijedila Baskonia, Barcelona, Roma, Toronto Raptors, Milwaukee Bucks, Fenerbahče, Panathinaikos, Cedevita, Varese, Cantu, AEK, Boulogne Levallois, Antibes i Cedevita Olimpija. Nigdje, osim u Splitu, nije se zadržao duže od dvije godine. Na stotine suigrača, računajući reprezentaciju Hrvatske u kojoj je rekorder sa 218 utakmica. Zna li s kim je odigrao najviše utakmica kao suigrač?
– Možda Bojan Bogdanović? Morao je biti netko iz reprezentacije. Zanimljivo pitanje. Da nije Mateo Kedžo?
Ne, Karlo Žganec. Cedevita i Split.
– Žganec? Nemoj me zezati. Kako je to moguće? Da, bio je veliki broj utakmica, zanimljivo. S Jamesom Gistom sam igrao puno, s Markom Tomasom, također. Volim ja Žganeca, daleko od toga, a i ono što je lani pokazao u finalu prvenstva Hrvatske u dresu Zadra…
Najdraži suigrač? Neka izabere od njih nekoliko stotina.
– Teško mi je sada reći, odvojiti košarku od privatnog. Tomas, volio sam igrati s njim ali sve najbolje naše utakmice netko je bio ozlijeđen, većinom on. Na žalost. Ali u Feneru, to je bila divota, ali premalo je taj potencijal iskorišten. Zdravstveno nas je ubilo, pa se vraćamo na onu što bi bilo kad bi bilo. Ekipa iz Panathinaikosa u kojoj sam bio dvije godine, Diamantidis, Mačiulis, Gist, Lasme i ja plus neka dva s klupe. Toliko mi je žao da nismo bili europski prvaci. Dva puta smo izmeli Olympiacos, koji je te dvije godine bio europski prvak. Četiri trofeja u Grčkoj smo uzeli, trajalo je dvije godine, jer ako nisi europski prvak, sve će promijeniti. Volio sam igrati s Krunom Simonom, Bojanom Bogdanovićem, Darijem Šarićem i Mirom Bilanom, to je ljeto 2016. godine kad smo prošli kvalifikacije za Olimpijske igre i same Igre. Pa Ante Tomić prije toga umjesto Bilana na centru. Bilo je i vrhunskih i katastrofalnih rezultata, ali veliki gušt, sve su to vrhunski košarkaši.
Koliko si zaradio igrajući za Split u osam sezona, pet početnih i posljednje tri?
– Sve skupa, 100.000 eura. To ti je oko 1500 mjesečno, ma manje. Kao konobar, ali bez manče. A moja odšteta klubu kad sam otišao u Vitoriju bila je 800.000 eura. Dino i Toni su dali najveće odštete, a nakon njih sam najveći klupski sponzor. Imam i 101 dionicu kad je bila pretvorba. To je klub kojeg ja volim. Klub su ljudi, ta ljubav varira ovisno o ljudima.
I danas je na Gripama kad se igra košarka.
– Volim košarku, a to je najbolja košarka u Splitu koju možete pogledati. Nekada gledam nekoga iz druge ekipe, nekada naše, zanima me kako napreduju. Ne gledam svaku. Znam pogledati do poluvremena, pa odem. Bio sam na Zadru, pa sam gledao Bosca zajedno s 12 ljudi. Imam svoje razloge zašto gledam, nisu uobičajeni.
Nisi uspio osvojiti trofej, prekinuti post. Muči li te to?
– Nije to bio konačni cilj kad sam se vraćao. Bila bi to kruna, neću lagati, ali nije primarno zašto sam se vratio. Prvo su mislili da sam se vratio iz interesa, sada je evidentno da nije, jer trenutno nemam veze s klubom. Drugo je da su mislili da sam sebi želim dignuti spomenik. Ja sam tada izašao iz vrlo solidnog ugovora s Olimpijom, vratio se i rekao da ću igrati za ništa. Bilo je tu puno primjera žrtve, kao lani nakon Bara kad su me zvali Dominik Mavra i Srđan Subotić da uskočim mjesec dana ranije, pa sam se sramotio dva mjeseca kako bih bio gledljiv na terenu. Nije mi žao. Druženje, ideali, pomoći s 2 poena ako mogu, zašto ne? Imao sam motiv i da me moje dijete gleda u nekoj fazi kad on razumije, a ja sam u nekoj važnoj ulozi na terenu. Bilo je tu i sebičnih motiva, ali klub je imao više koristi. Pogotovo sam prvu godinu na povratku igrao dobro, išao sam „all in“, nisam se čuvao. Zadnju godinu sam bio na teškom izdisaju i samo pomagač. Sve skupa, imali smo u tri godine dva finala prvenstva Hrvatske i jedno finale Kupa. Malo nas je dijelilo od trofeja.
Igrao si po cijelom svijetu i u lijepim gradovima? Vitoria, Barcelona, Rim, Toronto, Istanbul, Atena, Zagreb, Pariz, Ljubljana, pa od manjih Cantu, Varese, Antibes…
– Tako sam birao. Atena je najbolja, ali ne možeš odvojiti igranje i življenje. Kad sam išao u Panathinaikos, imao sam financijsku jaču ponudu iz Kazana. Ima puno tih primjera, išao sam u Cedevitu, a u Krasnodaru su davali više. U Antibes sam, na primjer, otišao samo zbog supruge Tamare, bila je duplo bolja ponuda od one u Parizu. Da mogu vratiti vrijeme, rekao bih ženi idemo u Antibes dva mjeseca, ali neću igrati. Na kraju je ispalo super, koronu u Antibesu je bolje proživjeti nego u Parizu, ali Antibes mi definitivno nije trebao u životu, nije mi trebao u košarkaškom smislu, otišao sam više zbog familije.