Košarkaški klub Split trudi se na sve moguće načine u dvoranu na Gripama privući što više navijača kako bi momčadi Slavena Rimca uz podršku s tribina bilo što lakše doći do pobjede. I nije Split bez navijača, dapače, ima svoju Tvrdu Jezgru, ima Maćuhice, ima one koji nisu propustili utakmicu unatrag 40 godina… Ima i Kruna Markovića, pretplatnika sa zapadne tribine, koji utakmicu – svaku utakmicu – gleda na nogama u žutom dresu s brojem 33 (opran ili neopran, pitanje je sad). Kamere ga „vole“, pa ga prikažu uoči utakmice i na početku drugog poluvremena. Na nogama, kako drugačije? Od početka do kraja, kako drugačije?
U principu, niste vidjeli benignijeg navijača, a s druge strane zadojenog žutom bojom. Kad ide na svoje mjesto prije početka utakmice pozdravit će se najsrdačnije s navijačima Zadra ili Alkara (oni koji uvijek dominiraju dvoranom u navijanju). Ako se netko od gostujućih igrača ozlijedio na utakmici, poslije nje će se raspitivati „je li mu dobro“. Od svih taktičkih zamisli trenera Splita – tko god bio – njemu je najvažnije da momčadska kemija funkcionira. To je prvo što gleda. I sva sudačka pravila ima u malom prstu, pa i kad vrijeđa suce, to je da ih upozori da su pogriješili. I da ne bi ponovo oštetili njegov Split.
Tako je Kruno Marković svaku utakmicu na Gripama, bio Partizan ili Bosco, bila kiša ili bura, njemu je to događaj tjedna. I kad Split pobijedi Bosco 50 razlike, pričekat će košarkaše Splita na izlazu iz dvorane, najljepše ih je zamoliti za „selfie“, jer njemu je to – sve na svijetu. A tko bi njega odbio? Boris Tišma i Lovro Gnjidić nakon Bosca nisu. To vam je više od košarke, više od sporta. To je jednostavno – ljubav. A ona nema cijenu.