Tri splitske mame dijele problem većine slijepe djece iz cijele Hrvatske. Borba za bolji položaj, veće mogućnosti i rješavanje problema koji su isti iz godine u godinu bili su povod da tri hrabre heroine, majke nadasve inspirirajućeg karaktera i ogromne volje stanu pred mikrofone i upozore na probleme koje su postali njihova svakodnevnica.
Dina je 10-godišnja kći Jelene Madunić-Borović. Tek oko 4 posto ostatka vida na oba oka u njihov dom donijelo je katastrofalno stanje u obrazovanju slijepe djece. Pismo brajica postalo je Dinin način sporazumijevanja u učenju, ali i pravi životni suputnik.
– Od prvog razreda problem je u tome što udžbenika nema, a i ti što dolaze, ne dolaze na vrijeme.
Prve dvije godine imala je samo udžbenik iz hrvatskog jezika na brajici, ostale predmete nije imala. U trećem razredu iz matematike je dobila udžbenik koji uopće nije bila ona knjiga koju koristi već knjiga drugog izdavača. U četvrtkom razredu dobila je nekoliko predmeta: hrvatski, matematiku, engleski i talijanski, a ostalih, dakle, nije bilo, govori nam Jelena Madunić-Borović.
Kad zakaže sustav onda uskaču roditelji. Silna želja Dine za školske sadržaje bila je tek jedan od razloga da gotovo svakog dana roditelji tipkaju nastavne sadržaje, uvećavaju udžbenike, čitaju i razgovaraju, a samo kako bi njihova Dina mogla pratiti kao i svi ostali učenici u razredu.
Sličan problem muči i Maju Grgić. Njezina Sara, 12-godišnja učenica šestog razreda ima 3 posto ostatka vida na lijevo oko, a tek 6 posto na desno.
Iako su izvrsni učenici, sljepoća koja će ih pratiti cijeloga života postala je i doslovna ‘igra u slijepom’ s udžbenicima kojih nema.
– Djeca u petom razredu dobivaju elektroničku bilježnicu. Ona je zamjena za bilježnicu, znači dijete piše na brajici, a elektronička bilježnica pretvara taj zapis u crni tisak kako bi se taj dokument mogao prebaciti na USB i kako bi ga mogao ocijeniti profesor.
Velika pomoć u cijelom procesu je centar ‘Vinko Bek‘ koji priprema i tiska knjige za slijepe osobe, ali i šalje defektologe koje prate djecu.
– Generalno je manjak defektologa, Sara ima defektologa iz Zagreba koji, umjesto jednom u dva tjedna, dođe jednom u svakom mjesecu pa onda ima dva sata, priča nam Maja koja tvrdi kako je najveći problem i uzrok cijelog ovog problema zapravo Ministarstvo obrazovanja koje prekasno završi natječaj za odabir izdavača knjiga pa i dugotrajan proces pripreme knjiga, shodno tome, kasni.
Sara i Toni Matijašević idu u istu školu. Tonijeva majka Mandina, kao i druge dvije majke, svoje slobodno vrijeme često provodi u natipkavanju sadržaja iz nastave jer njezin Toni, 11-godišnji učeniik petog razreda, na lijevo oko uopće ne vidi, a na desnom je prisutan ostatak vida od 4 posto.
– Toni ima asistenticu od prvog razreda s ciljem da se Toni osamostali u višim razredima. Uopće ne znam kako bi to sve izgledalo da on nema asistenta jer mu asistentica čita jer on ne može pratiti ogroman nastavni sadržaj.
Natječaj Ministarstva raspisan je na kraju lipnja, za udžbenike je odobren novac krajem listopada i onda Toni prirodu dobije na početku veljače, strašne podatke iznosi nam Mandina koja tvrdi kako bi se trebao smanjiti i broj izdavača jer to cijeli problem čini još težim i kompleksnijim.
– Toni ima kolegicu po vidu u Osijeku i oboje su petaši te im se tek jedan jedini udžbenik podudara od 12 različitih predmeta, nastavlja Tonijeva majka.
– ‘Vinko Bek’ je krovna tvrtka koja obrađuje najviše knjiga, ali kako ne stižu, predloženo je da jednu knjigu, Toniju priroda, Sari hrvatski jezik, napravi tvrtka ‘Tiflo globus’. Ove je godine to bilo prvi put da i ‘Tiflo globus’ sudjeluje u tipkanju i tiskanju knjiga, ubacuje se Maja Grgić i ističe kako problem s knjigama dolazi sa svakom novom školskom godinom.
Štoviše, knjige koje ne stižu redovno višestruko su teže od onih običnih i u cijelom problemu jedino je to olakotna okolnost, smiju se naše sugovornice, jer djeca ne moraju nositi tako ogroman teret.
– Dijete nema samostalnost. Svako malo mu netko puše za vratom. Možete zamisliti kako je jednom dječaku kojemu majka, asistentica ili bilo tko drugi stalno pomažu, ali jednostavno drugog načina nema, zaključuje nam Mandina Matijašević tvrdeći kako za, primjerice, pet zadataka iz engleskog jezika treba troje ljudi – profesorica koja ‘tiflo-pedagogu’ šalje zadatke koje će Toni odraditi tog tjedna, ‘tiflo-pedagog’ koji će zadatke pripremiti i majka koja prebacuje na USB kako bi Toni mogao pratiti nastavu jer knjige nema.
Tipična svakodnevnica pet slijepih osnovnoškolaca u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Problem već svima jako dobro poznat, ali i problem na kojeg Ministarstvo obrazovanja odgovara u stilu učenika – slijepim tapkanjem u mraku.