Prvookrivljeni je bio predsjednik Junaka, Snježan Šentija dok se još sudilo i članovima Izvršnog odbora kluba Marku Zoriću, Anti Buriću, Zrinku Mariću, Darku Bilandžiću i Filipu Jukiću.
Na teret sedmorici optuženih bio je događaj iz 12. lipnja 2009. godine kada je, na Midenjakovo traženje, došlo do priznanja potraživanja kluba na osnovi 330 tisuća kuna pozajmnica za razdoblje od 15. srpnja 2007. godine do 20. svibnja 2009., a za koje su šestorica članova Izvršnog odbora znali da nisu osnovane i kako klub nema nikakvih dugovanja prema spomenutom Midenjaku. Nakon te održane 17. sjednice i izglasavanja odluke priznanja potraživanja svi članovi su dali kolektivnu ostavku.
U suđenju je Midenjak više puta isticao kako nije utjecao na nikoga za donošenje takvog zaključka te kako je on, kao direktor kluba, investirao u sinjski klub samo zbog interesa kluba koji je u tom razdoblju prešao iz Treće u Drugu ligu što je iziskivalo mnogo više troškova.Rekao je kako su on i Šentija smatrali kako će se taj novac njemu vratiti te kako su tražili da se to i pismeno potvrdi jer je dolazilo do smjene vlasti u klubu.
U svom je izlaganju Šentija rekao kako je tada konstatirano da dug postoji i da bi ga trebalo vratiti te kako je skoro dva milijuna kuna bilo potrebno za igranje u Drugoj ligi, što klub nije mogao financirati pa je bilo potrebno na sve načine se snalaziti oko dodatnih novčanih sredstava.
– Često je uskakao sam direktor Stipe Midenjak, primjerice, u situacijama kada je nakon utakmice trebalo isplatiti suca, što je bio preduvjet da možemo uopće igrati sljedeću utakmicu, ili kada smo kupovali igrače. Svaki takav transfer zahtijeva određene novce koji objektivno nisu veliki, ali za mali klub poput NK Junak iznimno su visoki pa je tako, koliko se mogu sjetiti, Midenjak osobno dao pet tisuća eura igraču Vitu Paškalju da prijeđe iz NK Zenica u NK Junak Sinj. Takvih je transfera bilo iz drugih gradova, iz drugih država i svi su koštali, a i igrači su morali biti plaćeni. Iako su ti iznosi smiješni u odnosu na iznose plaća o kojima čitamo u novinama, trebalo je osigurati šest do osam tisuća kuna mjesečno za svakog od njih.
Igrači koji nisu bili iz Sinja ili nisu putovali iz Splita, bili su smješteni u za to postojećim izgrađenim apartmanima u okviru stadiona, a hranili su se u pizzeriji koja je bila na stadionu, a u najmu Stipe Midenjaka.
On bi krajem mjeseca dostavio račun za prehranu igrača koji bi se knjigovodstveno proveo. Igračima je plaćao i liječničke preglede, prijevoz, a jednom je igraču platio registraciju vozila da bi ovaj mogao dolaziti na treninge u Sinj. Također, kad bi zapelo s isplatom plaća, Midenjak je uskakao i tako “ugasio trenutni požar” rekao je Šentija.