Sezona kuca na vrata, a s
njom i prvi problemi. Pripremaju se ugostiteljski objekti, stižu prvi turisti,
a ugostitelji se žale da nema tko raditi pa “uvoze“ radnu snagu. Sezonski radnici, do nedavno su uglavnom
dolazili iz Slavonije. Danas rade u inozemstvu gdje su poslovi u turizmu
plaćeni nekoliko puta više nego u Hrvatskoj.
Na Hrvatskom zavodu za
zapošljavanje trenutno je prijavljeno 180.957 nezaposlenih, od čega je čak 30.173
iz Splitsko-dalmatinske županije, što je stavlja na sam vrh nezaposlenosti. Iako
ugostitelji ističu da plaće rastu, nude čak
i stalan posao, ipak nedostaje konobara, kuhara, sobarica, recepcionara,…
Donosimo neka iskustva.
Lucija: “Po meni je problem taj što vlasnici ugostiteljskih objekata daju premalu plaću i neredovitu za ono što radiš. Ne cijene radnika i ono što on u suštini treba raditi nego zadaje posao izvan okvira konobarenja. Uvjeti u kojima sam radila su ti da je plaća bila 4000 kn s jednim obrokom, a radila sam više od osam sati.
Ove sezone sam našla posao u drugom ugostiteljskom objektu gdje mi je plaća 5000 kn s jednim obrokom i plaćenim prekovremenim satima te jednim slobodnim danom u tjednu. Uvjeti su mi i više nego zadovoljavajući. Šef jako dobro vodi posao i pazi na svakog radnika, što mi je jako bitno.“
Petra: “Radila sam prošlo ljeto u dućanu mješovite robe dva mjeseca bez ijednog slobodnog dana. Voditeljica dućana i kolegice su bile stvarno super, bile smo u odličnim odnosima, a s nekima sam i dan danas u kontaktu. Ali s obzirom na količinu posla, plaće su bile male. Još ako uzmemo u obzir da sam morala putovati…“
Kristijan: “Na mom zadnjem poslu događalo se da neke kolege naplate tuđe stolove i zadrže lovu čime su narušavali odnose među nama. Gazde ko gazde, ne zanima ih odnos među radnicima ni ništa socijalne prirode, nego samo zarada. Prema gostima moraš biti ljubazan bez obzira na sve što se događa. Ja mislim da je do sad bilo i previše konobara pa se gazde nisu opterećivale. Jedan ode, drugi dođe. Ostajali su na lošijoj plaći i po par godina, a sad je borba za svakog radnika.“
Sara: “Sa sigurnošću mogu reći da su radnici u ugostiteljskom sektoru itekako potplaćeni. Iz vlastitog iskustva govorim o 10 sati pa i više intenzivnog rada bez adekvatne pauze. Istina, primamo napojnice i to je vjerojatno ono što nas donekle i drži u ovome poslu. Zapravo, do onog momenta dok sam vlasnik ne odluči i za sebe uzet postotak napojnice. Potaknuta groznim odnosima vlasnik-radnik prečesto mi na um pada da napustim domovinu i odem negdje gdje će me plaćati za ono što radim, gdje će brojati moje prekovremene sate rada, a ne ih odbijati od pauze.“
Martina: “Ja sam sezonski radnik 4 godine. Dvije godine sam na istom mjestu radila jer su mi uvjeti i plaća bili uredni. Poslodavac je bio uredan po pitanju svega. Od odnosa prema radnicima do plaćanja prekovremenih. Kao svaki sezonac imala sam i ružnih iskustava. Jednom sam sama obavljala posao nakon kojeg, kad sam dala otkaz, poslodavci su našli 3 osobe za to što sam ja sama radila. Ne možemo generalizirati sve poslodavce i reći da su loši. Ima i takvih radnika koji dogovore razgovor pa se ne pojave. Manjak radnika je uzrokovan malim plaćama za sezonski rad.
Smještaj i hrana je jedan od češćih uvjeta radnika jer time bi svakako svoje troškove sveli na minimum. Mislim da je žalosno da se radniku ne mogu omogućiti u 21. stoljeću normalni uvjeti.“
Iva osim što je i sama radnica, ima fast food.
– Nama se uglavnom radnice vraćaju. Skoro uvik iste rade već par godina, osim ako neka nađe stalni posao. Dosta ih i ne želi raditi u fast foodu jer kao “di ću tamo radit“. Mislim da ih mi zadržavamo tako što smo ok prema njima i što su međusobno dobri odnosi, a i nagradimo ih većom plaćom. Ako je sezona dobra, mora i njima biti dobro.