Sinoć je u Splitu, s početkom u 18.30 sati u prostorijama HAZU-a, održana promocija knjige Prva svitlos, autora Tomislava Bogdana. Riječ je o studiji o hrvatskoj renesansnoj književnosti, a izdala ju je Matica hrvatska. Knjigu su predstavili David Šporer i Bratislav Lučin, kao i sam autor.
Tomislav Bogdan rođen je u Splitu, a komparativnu književnost i filozofiju diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje danas radi kao profesor na Katedri za stariju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku. Autor je triju znanstvenih knjiga Lica ljubavi: status lirskog subjekta u kanconijeru Džore Držića (Zagreb 2003), Ljubavi razlik:. tekstualni subjekt u hrvatskoj ljubavnoj lirici 15. i 16. stoljeća (Zagreb 2012) i Prva svitlos: studije o hrvatskoj renesansnoj književnosti (Zagreb 2017). Napisao je i više od stotinu članaka u nizu leksikonskih i enciklopedijskih izdanja te je priredio nekoliko zbornika znanstvenih radova.
– Ovaj poetičan naslov, Prva svitlos, to je sintagma koju sam posudio od jednog dubrovačkog pjesnika sa sredine 16. stoljeća, a to je Dinko Ranjina. On je tom sintagmom označio prve dubrovačke pjesnike renesansne na narodnom jeziku Šiška Menčetića i Džoru Držića, smatrajući ih i nazivajući ih ocima vlastite književnosti, dakle prvom svitlošću koja je zasvijetlila na domaćem parnasu. Ja sam tu sintagmu proširio, njezino značenje sam, preuzevši od Dinka Ranjine, proširio na proizvode naše renesansne književnosti u cjelini, i na nekakvo veliko poštovanje i divljenje koje prema tim proizvodima zapravo osjećam. Čini mi se da je ono što je nastalo od kraja 15. do kraja 16. stoljeća nešto ponajvrijednije od naše starije književne kulture i kulture općenito, i da je disproporcionalno bogato u odnosu na prostor i kadrovski potencijal u kojemu je nastalo- u jednom malom pojasu priobalnom, među malobrojnim stanovništvom, od mlaobrojnih autora, pred malobrojnom publikom, a bogatije nego u ijednoj drugoj slavenskoj književnosti, čak i nego u nekim neslavenskim književnostima velikih europskih naroda u to vrijeme. I to je nešto što me oduvijek intrigiralo i privlačilo, pogotovo pitanja početka takva prestrukturiranja u književnoj kulturi.- kazao je o knjizi sam autor.
– To je razdoblje treće četvrtine 15. stoljeća do polovice 16 stoljeća i tome vremenskom rasponu je posvećen najveći broj ovih studija, iako ne sve. Teme nekih studija sežu sve do početka 17. stoljeća. To je ono što me oduvijek intrigira, što me i dalje privlači i na čemu mislim i dalje raditi, a to je to pitanje kako je tako bogata, zanimljiva i vrijedna književnost nastala gotovo ni iz čega. Ne apsolutno ni iz čega nego gotovo ni iz čega zato što je taj diskontinuitet između književnoga srednjovjekovlja i ove rascvale bogate renesansne umjetničke rime i književnosti veći nego u književnoj kulturi drugih europskih naroda, zato što nismo imali bogatu autorsku književnost srednjovjekovlja na narodnom jeziku. Naši pjesnici koji su se pojavili krajem 15. i početkom 16. stoljeća u mnogočemu su morali krenuti iz početka, stvoriti elementarne razine književnoga teksta i postupke, u većoj mjeri nego neki njihovi kolege u drugim većim europskim književnostima. Meni je taj proces toga vrlo naglog, izrazito plodnog prestrukturiranja, njegovi počeci, nešto što me trajno privlači i što je i dalje nedovoljno osvijetljeno, odakle ti počeci i to novo što se u naslovima studija spominje. I zato sam ovu sintagmu Dinka Ranjine koju on primjenjuje na dvojicu dubrovačkih takozvanih bioskura, ja sam proširio u njezinu značenju na plodove književnoga stvaranja u cjelokupnoj našoj renesansi, osobito u ranoj.- pojasnio je Bogdan.
– Tu ima 11 studija, one nisu sve što sam radio u proteklih deset godina. One su vrlo intencionalno odabrane, povezane zajedničkim temama i metodama koje se u njima primjenjuju i u tome smislu nadam se da je knjiga dovoljno zaokružena i koherentna, i nadam se da će biti korisna onima koji će se tim temama baviti.- zaključio je autor.