Doktorica
je došla do moje majke i rekla: Možete ga vidjeti u 17 sati na par
minuta od danas pa unaprijed. U 17 sati mama je otišla u sobu za
novorođenčad
koja su bila u inkubatoru. To je bio prvi susret mene i moje majke.
Majka je rekla da je bila sretna, a i tužna jer me nije mogla
dotaknuti nego samo gledati kroz staklo zbog teškog stanja u kojem
sam se nalazio, ali bila je sretna jer sam bio živ.
Što se tiče
nje nakon devet dana ona je mogla napustiti bolnicu, no nije htjela, odlučila
je ostati do kraja sa mnom u bolnici, i izaći
kada puste i mene. Svaki dan me imala pravo vidjeti na pet minuta
kroz staklo. Ležao sam u inkubatoru preplanule lijepe boje. Mama
kaže da sam uvijek spavao kao “mali medo“. Nakon 12 dana mama
me dolazi vidjeti i primjećuje
na mom desnom oku modricu i veliku oteklinu. Odmah je otišla kod
doktorice, pitajući se
što se događa s desnim okom mog sina? Odgovor je bio upalni proces, ali oko je bilo plavo i natečeno,
za nju to nije bila nikakva upala.
Majka je posumnjala na nekakav
udarac kao što je rekla doktorici, koja nije htjela saslušati majku
do kraja ali, kasnije se ispostavilo da sam najvjerojatnije sestri
ispao iz ruke za vrijeme tuširanja i udario okom o rub špine jer su
neke majke imale priliku vidjeti njihovu nespretnost na svoje oči.
Nije se moglo ništa konkretno učiniti
glede toga jer su tada one lukavo prikrivale svoje propuste i jer tada
još nisu bili toliko strogi zakoni, zapravo sama uprava bolnice tad
nije previše marila za takve propuste.
Sve to
vrijeme boravka u bolnici, moja majka je gledala djecu koja su
umirala, djecu koju su donosili majkama na prsa dok su sestre od
brzine i nepažnje dječjom
glavicom udarale o rub bolničkih
vrata. Bilo je tu i majki koje su zbog bahatog ponašanja pojedinih
medicinskih sestara i osoblja završavala na psihijatrijskom liječenju.
Ja sam
napredovao na težini svaki treći, četvrti
dan po 50 grama, pa bih izgubio, onda drugi dan dobio na težini i
tako bi to išlo u krug. Rečeno je
da mogu izaći iz
bolnice tek kad budem imao 2 i pol kilograma. Moja majka je također
imala knjigu u kojoj je opisivala svaki moj napredak i cijeli
boravak u bolnici. Vrijeme je prolazilo i bilo je upitno i dalje što će biti
sa mnom.
Nitko nije znao reći ništa
konkretno osim toga da se dogodilo krvarenje u mozgu. To krvarenje u
mozgu je bilo pod upitnikom jer se ništa u tom trenutku nije moglo
stopostotno potvrditi. Trebalo je čekati,
kao što sam već napomenuo da se malo razvijem kako bi se moglo
vidjeti stvarno oštećenje na
mozgu, ako naravno preživim dotada. Preostalo je dakle samo čekati, što je mojima najteže padalo.
Nakon
15 dana boravka u bolnici moj otac je došao do majke u bolnicu i
rekao joj da odlazi na brod u Francusku jer je dobio ponudu za posao.
Iako je ona bila protiv toga da ide njegova obitelj je od njega
zahtijevala da ipak ode. On je naposljetku odlučio otići jer
se bojao da ako sad ne prihvati taj posao, da neće tako
lako dobiti novu ponudu. To je jako teško palo mojoj majci, ali je
naposljetku prihvatila njegovu odluku. Sutradan se otac došao
pozdraviti s majkom prije odlaska na put. Oboje su bili u jako teškom
psihičkom
stanju i teško im je palo razdvajanje posebno u ovom trenutku.
Otići u
nepoznato sam, sa saznanjem da ti sinu visi život o koncu sigurno
nije lako ali mislim da je još teže bilo ostati u bolnici sa sinom
koji se bori za život gledajući kroz
prozor bolničkog WC-
a u autobus koji odlazi sa autobusnog kolodvora skupa sa tvojim
suprugom u daleki svijet.
Ostali smo sami nas dvoje. Nismo znali što
nam nose idući sati,
a kamoli dani…