Striptiz se još uvijek u Hrvatskoj smatra tabu temom. Djevojke koje se odluče za taj posao često to skrivaju jer se boje predrasuda zbog učestalog miješanja pojmova striptizeta i prostitutki. U takvom svijetu pronašla se Željka Jelić koja slovi za najstariju striptizetu u Hrvatskoj. Nakon dugogodišnjeg iskustva koje je stekla plešući, odlučila je napisati autobiografski roman “Lajkavica” (lajavica koju lajkate) i totalno iskreno progovoriti o životu plesačica, njihovoj klijenteli i klubovima u kojim je plesala. Sva imena klubova, plesačica i vlasnika su promijenjena.
Odlučili smo popričati sa Željkom kako bi nam otkrila kako je započela svoju striptiz karijeru, što je doživjela baveći se ovim poslom i kakva je iskustva imala u Dalmaciji s predrasudama o plesačicama.
1. Za početak, napisali ste knjigu “Lajkavica” za koju kažete da je vaše “ljubavno pismo striptizu”. Što je vas toliko privuklo uz šipku?
Lajkavica (lajavica koju lajkate), zaista je moje ljubavno pismo striptizu. Trajna uspomena na sve lijepe i ružne događaje koji u stopu prate to neobično zanimanje oko kojeg će se vječno lomiti koplja. Šipci me privukao neopisivo atraktivan i neobično erotičan performans predivne plesačice u jednom noćnom klubu u Japanu, gdje sam tada radila kao pjevačica u karaoke klubovima. Slučajno ušavši u noćni klub, zapečatila se moja sudbina. Odluka je pala: Ja želim biti plesačica! Želja mi se ostvarila dvije godine kasnije, u Hrvatskoj, u čakovečkom noćnom klubu koji je u Lajkavici nazvan ‘Monte Cristo’. Napominjem da je Lajkavica nastala prema istinitim događajima, ali sva su imena izmijenjena, pa tako i moje. Izdana je pod pseudonimom Živa Kesh.
2.Jeste li ikada bili “etiketirani” zbog vašeg zanimanja u društvu?
‘Etikete’ na račun plesačica gotovo su nezaobilazne u Dalmaciji i Zagorju! Bilo da je riječ o go-go ili trbušnoj plesačici (obje nastupaju u seksipilnim kostimima ali ih uopće ne skidaju tijekom nastupa), toples plesačici (pred kraj nastupa skine grudnjak, ali ne i gaćice) ili striptizeti (gola je pred kraj nastupa), sve smo mi bez ikakvog suvislog razloga utrpane u isti koš s prostitutkama!!! U ostalim dijelovima Hrvatske padne poneka ‘etiketa’, pogotovu na račun striptizeta, ali daleko rjeđe. U Primorju i Istri striptizeta je poštovana do neba. Zaista su najbolja publika, a i mimo nastupa milina se družiti s takvim ljudima. Hvala im, od srca!
3.Mislite li da je u Hrvatskoj teško djevojkama koje se odluče na takvu vrstu života s obzirom da je to veoma nepredvidljiv posao?
Kako god, nije lako biti plesačica! Najviše trpi privatni život, a u potrazi za nastupima svakodnevno smo izložene teroru i degutantnim pitanjima potencijalnih klijenata (mada u oglasu jasno stoji, velikim štampanim slovima, na čistom hrvatskom jeziku: SEKS ISKLJUČEN!) Uzalud… nemoralnim ponudama nikad kraja! Zaključak: gorak je okus plesa…
4. Što vam je prolazilo kroz glavu kada bi kod vas došao oženjen, zaručen, zauzet muškarac koji “utjehu” pronalazi u vašem plesu? Jeste li osjećali sažaljenje prema njima?
Muškarci, bili oženjeni ili ne, ne traže utjehu u plesu, već malu dozu erotike i uzbuđenja, tek toliko da se mistično začini učmala svakodnevnica. Bar bi tako trebalo biti. Nažalost, često su njihova očekivanja daleko veća od naše ponude, pa se kući vraćaju podvijena repa.
5. Jeste li se ikada osjećali kao da ste “psiholog”, a ne kao plesačica?
Muškarci su čudna bića, kad im kočnice popuste zbog droge ili alkohola, nama, plesačicama, rado ispričaju svoje najskrivenije tajne, uglavnom vezane uz kojekakve degutantne perverzije, koje se nikom drugom ne usude reći! Većinom nam se život zgadi od takvih tema, ali što se može, počastili su nas pićem, plaćene smo da ih slušamo. S vremenom otupimo, a i bolje smo od psihijatra… I ‘ordinacija’ nam je bolja’; gospoda “trabunjaju” pijana i drogirana, a mi nismo zakopčane do grla… Kao, slušamo ih… na jedno uho unutra, na drugo van… I opet nam je žao njihovih supruga… pojma nemaju za KOGA su udate! Oh, živote!
6. U knjizi ste pisali o neugodnim iskustvima koje ste imali u Splitu. Mislite li da se situacija danas promijenila?
Iskreno mi je žao i zaista ne znam odakle Splićanima tolika ogromna doza mržnje prema golom ženskom tijelu? Kao da se natječu tko će više i brutalnije uvrijediti striptizetu! A dok pršte uvrede, napadnu nas k’o čopor gladnih vukova, trgaju kostime s nas, polijevaju alkoholom, svi bi nas divljački pipali! Naravno da to tako ne može!!! Svima nam je dosta takvih tretmana, tamo više ne nastupamo! Splićani trebaju naučiti da je striptiz šou koji se očima gleda, ne rukama, i da je striptizeta tu da podigne atmosferu a ne… Probajte, nije teško. Ako mogu Zadrani, Šibenčani, Makarani i Dubrovčani, vjerujem da mogu i Splićani.
Iz Lajkavice:
Dovraga i bestraga, pa nije striptiz tek besramno skidanje gaća i nuđenje pice uokolo u nadi da će biti seksa! Ne, ne, nee!!! Striptiz je šou, čovječe, ŠOU, ispisan velikim slovima! To je erotski ples i ništa povrh toga! Pomno osmišljena koreografija začinjena skidanjem do kraja, kruna večeri u kafićima i diskotekama, šlag na rođendanskoj torti i nevina razonoda budućim mladencima.
7. Jeste li se kao žena ikada osjećali da vas muškarci gledaju kao predmet i objektiviziraju?
Većina muškaraca u meni vidi samo predmet požude i što je najapsurdnije misle da mijenjam frajere k’o čarape i da su mi avanture sastavni dio života! Kakve li zablude! A kakvog li tek razočarenja kad shvate koliko sam jednostavna, obična djevojka iz susjedstva, čak pomalo konzervativna!
8. Možete li povući paralelu nekadašnjeg stanja u klubovima i sada prema plesačicama? Je li teže bilo nekada ili sada?
Stanje u hrvatskim klubovima nekad i sad uopće se ne može uspoređivati. Posao je drastično pao, strašno se osjeti kriza. Plesačice rade uglavnom sezonski, u noćnim klubovima na moru, ostatak godine većinom plešu van Hrvatske. Nekad se zaista dobro zarađivalo, sad se jedva krpa kraj s krajem.
9. Koje je vaše mišljenje o Dalmatincima i njihovim doživljajima striptiza? Kako oni na to gledaju?
U Dalmaciji, ako se zna da smo plesačice, većinom bi nas najradije kamenovala, ali ne samo muškarci koji nas mrze iz dubine duše jer od nas nisu dobili ništa čemu su se nadali, već i njihove supruge! A i bakice bi nas rado gađale teglama s prozora da im nije žao cvijeća. Za usporedbu, baka Riječanka me je angažira unuku za 18. rođendan, a supruge me rado upoznavale kada bi se, nakon nastupa na momačkoj večeri njihova supruga, slučajno sreli u gradu. Mnoge su me supruge angažirale za rođendanske fešte svojih muževa, a i kolegice kolegama s posla.
Ali, nemojmo generalizirati, ja sam i u Dalmaciji stekla mnogo prijatelja na koje, vjerujem, mogu računati cijeli život, mada sam striptizeta. Uostalom, u Lajkavici piše da je jedna od meni najdražih gaža ona momačka, visoko, visoko na brdu iznad Omiša…
ULOMAK:
Kum i ja sjedimo u autu. Dvaput smo ponovili cijelu priču oko nastupa, ali nikako da krenemo s programom. Već mi je pomalo i hladno.
„Što se čeka, pobogu?“, nervozno ga upitam.
„Ma nikako da majka ode spavati“, reče kum zabrinuta lica. Odgovor me iznenadi, no, ipak mu mirno rekoh da meni majka ništa ne smeta i da se nadam da ni ja njoj neću biti smetnja. Nakon kraćeg natezanja, hoćemo-nećemo, kum me ipak uvede na zamračenu terasu. Šou krene i začas se raspojasa. Isprva me svi skupa promatraju, ispodoka drže na nišanu. Kad je majka zapljeskala, svi su se lipo opustili. Ćaća me nagradija stoticom, a dida izvadija dvista i da unuku da mi kiti tange. Ekipa me ispratila pljeskom, a majka zagrljajem i toplim riječima: „Ćerce, pa ti si umjetnica! Zauvik si dobro došla u moj skromni dom.“
Treba naglasiti da je majka stara, izborana žena žuljavih, grubih, težačkih ruku koja je cijeli život, pješice, s vrha brda silazila do grada na posao. „Radit se mora, to nije teško“, govori ona, „nega, pizdarija je kad štagod zaboraviš donit iz dućana!“
Ako vas je imalo zaintrigiralo, pročitajte knjigu koja će vam otkriti sve u vezi mističnih noćnih klubova, momačkih večeri, ludih rođendana i sličnih događaja iz perspektive jedne plesačice..