U tren je u nedjelju širom Dalmacije prostrujala vijest o nesreći na autoputu kod Pristega, smrti vozača autobusa tijekom vožnje i nevjerojatnoj pribranosti trenera Sloge iz Mravinaca, Ivice Žuljevića, koji je nekako uspio smiriti autobus bez kontrole. I tako se izbjegla još veća tragedija od te, već dovoljno velike, da je umro vozač tijekom vožnje, jer autobus je bio pun mladih ljudi, nogometaša spomenute Sloge, koji su putovali na utakmicu u Biograd.
Tema je to o kojoj se nerado priča, svi bi akteri htjeli da se što prije zaboravi, pogotovo što je izgubljen jedan ljudski život. I još u takvim okolnostima. Sama pomisao što se sve moglo dogoditi izaziva jezu, autobus je završio uz ogradu na autoputu, igrači su u šoku izlazili i kroz prozore, vrata su bila priklještena…
Prepričava se da je vozaču došlo slabo još ranije, da se dvaput zaustavljao prije Šibenika, napio bi se vode, pojeo nešto keksa i hrabro nastavljao dalje. Užas, nitko u tim trenucima nije prepoznao „nesreću na horizontu“, tko bi i pomislio na ono najgore, samo dvadesetak minuta kasnije. Vozač je umro tijekom vožnje, kažu da je njegov posljednji čin bio usporavanje autobusa, noga na kočnici, a nakon toga je trener Žuljević izrastao u junaka, zaustavio grdosiju, spasio i sebe i sve oko sebe. Za vozača je, na žalost, bilo kasno.
A nema tome niti mjesec i pol dana kad je ista ta Sloga iz Mravinaca bila zavijena u crno, jer je u listopadu kod Venecije u strašnoj prometnoj nesreći, na bračnom putovanju, poginula Antonela Baković, supruga njihovog nogometaša Marka. On je preživio, oporavlja se… Nije na tome stalo, uostalom, Sloga je 8. listopada uoči utakmice protiv Kamena na društvenim mrežama objavila:
Nogomet je danas u drugom planu. Prije utakmice održat će se minuta šutnje za suprugu našeg igrača Marka, Antonelu Baković i njihovo nerođeno dijete, te za našeg juniora Antu Kljakovića Šantića, koji su, na žalost, proteklog tjedna izgubili svoje živote. Naši igrači, stručni stožer i predstavnici kluba nosit će crni flor na ruci.
Nesreća do nesreće, sve na cestama. S pravom se u Mravincima pitaju, ima li kraja? I zašto baš mi?