Kad netko spomene riječ – dom – onda ta riječ uvijek ima snažan učinak na nas. Za većinu pomisao na dom je ugodna, priziva slike topline, zaštite, podrijetla, sigurnosti, zajedništva. Dom je tamo gdje je srce. To je mjesto gdje pripadaš. Mjesto gdje ostaješ. Mjesto gdje jednostavno – jesi.
Baš ta troslavna riječ u Škabrnji ima neko dublje značenje. Dom je u zadarskom zaleđu mjesto mira, spokoja, mjesto čija je sloboda krvlju otkupljena. Krvlju njezinih najboljih sinova.
Gorjeli su tog jutra i nebo i zemlja, napad je bio silovit, a zrakom se širio miris krvi… Onda je utihnulo… Nakon suludog pohoda neprijatelja, na seoskim su cestama ostala nepomična, masakrirana, pregažena tijela… Smrt je tog 18. studenog prije 32 godine došla u Škabrnju… Zlokobni natpis zločinaca ispisan nakon krvavog pira u osnovnoj školi “Dobro došli u mrtvo selo”, sve je govorio. U selu nije bilo kuće u kojoj netko nije stradao, niti obitelji u čije se srce nije zauvijek uvukla tuga. Osamdeset i šest likvidiranih civila, trideset i pet ubijenih branitelja i još dvadeset i šest branitelja umrlih nakon rata, ali od posljedica koje je on prouzročio…
Kraj osnovne škole danas natpisi nade, dječaka koji je svojoj simpatiji crnim sprejom otisnuo poruku ljubavi, kako su se nekako otisnule i uspomene na djetinjstvo naglo prekinuto u vihoru rata.
Ravnatelj tamošnje škole Vladimira Nazora Marin Pavičić bio je dječak kad se tragedija dogodila, baš kao i općinski načelnik Ivan Škara. Obojica gaje duboki pijetet prema događajima i žrtvama, i obojica žele Škabrnju okrenutu budućnosti. Novim prilikama, novim idejama. Novom životu.
Ni slutili nismo da bi znatiželjan posjet osmoljetki otkrio priču za budućnost koja se odvija iza zatvorenih vrata školske ustanove, a u kojoj se školuje 163 djece (op.a. – zajedno s osnovnoškolcima iz područne škole Prkos). Nekoliko godina unatrag, među čak 370 europskih škola, Škabrnjani su dobili 100 tisuća dolara – nagradu nazvanu “Zayed Sustainability Prize” koju dodjeljuje vodstvo Ujedinjenih Arapskih Emirata u spomen na osnivača emirata Zayeda bin Sultana Al Nahyanaa, nagrada namijenjena mladima za projekte s naglaskom na inovacijama, inspiraciju i utjecaj. Njihova “Sretna škola Plave ekonomije” iskoristila je 2550 sunčanih sati godišnje pa izgradila vlastitu solarnu elektranu kojom smanjuju troškove grijanja i električne energije, a višak struje namijenjen je za prodaju HEP-u. Pobjeda im je omogućila da za potrebe školske kuhinje nabave malo dostavno električno vozilo i da škola u konačnici postane prva pasivna škola u Hrvatskoj.
– Sretan sam, baš su se i danas upisala dva nova učenika – dočekao nas je Pavičić dok su iz učionice glazbenog u dvorištu odzvanjali taktovi dječje pjesme “Jupajdi jupajda”.
– U odnosu na prethodne godine u laganom smo padu broja učenika, ali vjerujem da će taj trend biti zaustavljen u narednom periodu i da ćemo biti u okvirima naših standardnih brojki, i to negdje do 200 učenika koliko je Škabrnja najviše i imala. Najveći broj naših učenika u poslijeratnom povratku bio je 2013. godine kada smo imali 230 učenika, ali uzimajući u obzir prijeratno razdoblje, baš eto 1991. godinu Škabrnja je tada imala 256 učenika – govori nam prvi čovjek škole dok jednim prstom upire put naprijed, prema radovima učenika koji su na svoj dječji način opisali što se to u njihovom mjestu događalo. U njihovom mjestu i kilometrima dalje – u Vukovaru.
Na stropu papirnate golubice, mini replika spomenika iz Škabrnje i Vodotoranj iz Vukovara pokraj ulaznih vrata, učiteljica s desetak djece pali svijeću na spomeniku, zapravo masovnoj grobnici koji je od školskih vrata udaljen stotinjak metara.
– Dosta smo uložili u opremu škole, od kuhinje pa sve do projekta kojim smo posadili 65 maslina. Naš uspjeh na natječaju van granica Hrvatske poklopio se tako da smo godinu dana poslije dobili i energetsku obnovu škole, promijenili azbestni krov, a sad svi skupa štedimo novac i ušteđeni novac onda trošimo na opremanje škole, kako bi se samo podizala kvaliteta nastave. Treba se jednostavno boriti – veli Pavičić.
A bori se i Nada Klarić. Nakon 42 godine u Opatiji, vratila se u svoju “poklanu” Škabrnju, kako je naziva. Utjehu nakon smrti muža i troje sinova našla je u Bogu. Rođena u Škabrnji, prodala je obiteljski stan sjevernije i odlučila uređivati velebne crkvene odaje u ovom malom zadarskom naselju. Nije smrt čak četiri bliske osobe, a niti jedna nije život izgubila u ratu, jedina popudbina koju Nada sa sobom nosi – i one uspomene koje se ne daju opipati rukom ostale su zauvijek zabilježene u sjećanju na olovno vrijeme 1991. godine, kao težak, ali vjeran suputnik.
Zasuze oči, stegne se u grlu, ali…
– Tu sam sretna i ponosna. Svi me cijene i poštuju kao udovicu. Tri sina sam pokopala i muža, sve ovdje. To me potaklo da se vratim u Škabrnju. Meni je Škabrnja majka. Ja sam se tu rodila i tu sam se udala. Danas u Škabrnji? Lijepo. Imamo dobrog načelnika, još boljeg svećenika i mi smo svi ovdje jedan za jednoga – priča Nada.
Pogled joj bježi na drveni kip Marije s djetetom Isusom u naručju. I Marija i Isus su obezglavljeni, ruka neprijatelja nije zaobišla ni one koji se nisu mogli braniti. U staroj je crkvi pronađena sjekira kojoj je zlodjelo učinjeno, glave svetih osoba nikada nisu nađene.
Našao je zato općinski načelnik Ivan Škara način da mlade obitelji zadrži u Škabrnji pa da i dovede one koji uske poveznice nemaju sa ovim mjestom.
– Život u Škabrnji je miran i kvalitetan. Udaljeni smo od Zadra, ali blizu smo Zadra. Bavimo se poljoprivredom, mnogo stanovništva drži i dalje domaće životinje, a mnogo se ljudi odlučuje i za ruralni turizam. Nama je u interesu da svima omogućimo dobar život. Čim sam preuzeo dužnost, krenuo sam u osiguravanje sredstava za jasličku skupinu u vrtiću. Iduće godine idemo u izgradnju. Od prošle vlasti smo naslijedili projekt kojim su od Hrvatske tražili zemljište, dobili smo 5 hektara i to je sada parcelizirano i prodajemo po 13 eura kvadrat terena za one koji imaju prebivalište u općini. Prodali smo skoro trideset terena već, a mladim obiteljima iz Škabrnje dvije trećine tih terena – govori Škara.
Pored crkve, pošte i ambulante, gradi se općinska zgrada i memorijalna soba. Franju Tuđmana u izvedbi Kuzme Kovačića tamo okružuju ulice znakovitih naziva – poput ulice Gojka Šuške, 18. studenog i ulice IX. bojne HOS-a.
Dok s jedne strane ceste s frezom dolazi muškarac i žena u poznim godinama, s druge ih mimoilazi bijesni dizelaš s registracijama vojske. Jer, eto, Škabrnja centar zanimanja postane sredinom studenog. Baš kao i Vukovar. Mjesta koja i dalje trpe, a na leđima imaju breme političkih igrarija, srpskih zločinaca koji nisu odgovarali za učinjeno i tužnih majki, očeva, sinova i kćeri koji se u ovo doba najčešće zatvaraju u svoj dom. Onaj dom s početka reportažne priče. Dom sigurnosti i zajedništva kojeg je razulareni krvnik pokušao zatrti. I nije uspio.
