U društvu u kojem danas živimo sve više se ističe potreba za prenaglašavanjem vanjske slike o sebi. Društveni faktori i mreže, uvelike kreiraju i utječu upravo na naglašavanje ‘forme’ i vanjštine, što je karakteristično za zapadnjačku kulturu. Iz toga, mogu proizaći i nepravilnosti to jest poremećaji koji u velikoj mjeri mogu potaknuti i narcisoidne modele ponašanja.
Upravo narcizam, tema je o kojoj smo razgovarali sa psihoanalitičarkom i spisateljicom Daniellom Kordić, koja detaljno progovara o narcističkom poremećaju osobnosti u svojoj knjizi ‘Narcis i ruža’.
Daniella je završila studij psihoanalize na Sveučilištu u Birkbecku u Londonu, a svoj spisateljski put posvetila je proučavanju neke druge strane tumačenja čovjekove osobnosti.
U knjizi ‘Narcis i ruža’, Daniella ukazuje na zamke patološkog narcizma i metode pomoću kojih se može iscijeliti um, tijelo i duša, nakon posljedica dubokih emocionalnih povreda.
Narcizam je spektar poremećaja koji obuhvaća piramidu različitih intenziteta, a karakterizira ga ‘uzvišena slika o sebi, divljenje, potreba za pažnjom, ugledom i moći’. Kod narcisa je izražen specifičan osjećaj osobne veličine, a okolinu doživljavaju kao ‘publiku’ od koje očekuju pljesak, a često vlastite nedostatke nadoknađuju materijanim uspjehom. Korijen narcizma najčešće proizlazi iz djetinjstva, točnije, odnosa s roditeljima koji nisu na pravi način odgovarali na rane potrebe djeteta. Daniella ističe kako je narcizam sve donedavno bio tabu tema, no u posljednje vrijeme sve više se počelo pridavati važnosti o ovom fenomenu.
Još donedavno narcizam je bio tabu tema u mnogim kulturama. Međutim s velikom globalnom promjenom koja je naš planet pokrenula u nekom novom smjeru, sve se više pridaje značenje ovom fenomenu. Ljudi postaju željni istine. Dosta im je laži, pretvaranja, skrivanja, manipuliranja… Narcizam se ruši sustavom domino-efekta. Pad prve kockice već je pokrenut i samo je pitanje vremena kada će i ostale kliznuti u nizu lančane reakcije. Promjene su nezaustavljive i svatko tko želi hoditi dalje sa Zemljom u proces dizanja svijesti, morat će ići ukorak s rastućom planetarnom frekvencijom. Knjiga Narcis i ruža postala je svojevrsni vodič za iscjeljivanje budući da se pokazala iznimno korisnom za one koji prolaze bolnim procesom izlaska iz narcisove kontrole. Riječ je o vrlo složenom razvojnom putu na kojemu Ruža traži svoje mjesto pod suncem, ali na neadekvatnim mjestima. Ona se bori, posrće, pada…I sve to kako bi dokazala da je vrijedna nečije ljubavi i poštovanja. Ovakva žrtvina energija privlači kontrolora (Narcisa) koji svojim „zaštitničkim“ metodama „spašava“ Ružu od životnih nedaća. Zaštitnik, međutim, nakon određenog vremena mijenja ruho i postaje ono što zapravo jest – psihološki nasilnik, a Ruža još jedanput potvrđuje priču svoga djetinjstva, samo ovaj put u drugoj ulozi. Ipak, uz niz teškoća i izazova, naša junakinja izlazi iz zamke iskrivljene slike ljubavi i pronalazi slobodu svoje autentičnosti.
Često nailazimo na toksične odnose, pretpostavljam da su najteži oni u obiteljima. Kako se izvući iz takvog okruženja? Kako osvijestiti svoj položaj te priznati sebi da obitelj nije savršena?
Prvi korak upravo je to – priznavanje samome sebi. A to je ujedno i najzahtjevniji pothvat. Ljudi imaju tendenciju života u iluziji, pretvaraju se da su njihovi obiteljski odnosi u savršenom skladu baš kao i oni sami sa sobom. Lakše je kada se zatomljeni emocionalni ožiljci ne diraju i zato ego-utopija djeluje poput bijega od odgovornosti. Zašto kopati po nečemu što, ionako, ne služi svrsi? Ili možda, ipak, služi? Odgovor na to pitanje dobit će oni koji se odluče zaroniti u potisnuto. I bit će veoma iznenađeni kada saznaju da je upravo taj zakopani smotuljak u ranama unutarnjeg djeteta glavna svrha njihova života. Veliko otkriće za junaka koji se uhvatio ukoštac sa svojom sjenom! Prvi bljesak svjesnosti obično se događa kada se u nečijem životu dogodi neka vrsta prekretnice: depresija, razvod braka, smrt u obitelji i slično. Tada se javljaju emocije iz nesvjesnog koje se introspekcijom, odnosno samopromatranjem prenose u svijest. Proces je bolan, ali to je jedini način na koji se čovjek može izvući iz toksičnog okruženja, postati suveren u višoj svijesti te naposljetku izaći iz uloge žrtve.
Odlazak terapeutu može biti od velike važnosti, posebno za mlade ljude koji su osvjestili problem u vlastitim obiteljima. No, ponekad se, u društvu, odlazak percipira kao ‘siva zona’.
U nekim konzervativnim zajednicama odlazak terapeutu smatra se stigmom, a razlog tome je ograničeno poimanje životne stvarnosti. Paradigma „što će ljudi reći?“ veoma je rasprostranjena u takvim sredinama što znači da ako netko zatraži psihološku pomoć sramota je za cijelu obitelj, a kada sramota „obezvrijedi“ obitelj, netko od njezinih članova postaje krivac za takvu situaciju. Moguće je da će se prst uperiti u roditelje, a to bi, zasigurno, bilo neprihvatljivo. Dakle, u takvim se slučajevima odlazak terapeutu mora spriječiti pod svaku cijenu. Stručna osoba postaje opasnost za „sklad obitelji” i njihovu zonu ugode. Već smo spomenuli da je lakše boraviti u fikciji budući da ondje nema odgovornosti pa zašto onda kvariti nešto što je „sigurno i provjereno“?!
Koliko je razgovor sa stručnom osobom važan za mlade ljude koji su osvijestili problem u obiteljima? Mislite li da je psihoterapija ulaganje u psihičko zdravlje? Posebice ako govorimo o ljudima koji se ne mogu sami nositi s problemom?
Što prije mlada osoba prepozna patološke odnose u svojoj obitelji, to će se lakše suočiti s rješavanjem dilema. Kombinacija literature i terapije uvijek je dobra opcija za one koji ne mogu prakticirati samoiscjeljivanje. Odluka je, naravno, individualna. Postoje ljudi koji nisu potražili psihološku pomoć, nego su uz razne energetske tehnike i metode sami pronašli put do Sebe. Neki od njih imali su podršku u drugim članovima obitelji koji su ih razumjeli i podupirali te su s vremenom uspjeli stvoriti zdrave odnose, riješivši se narcizma. No jedno je ipak zajedničko svima onima koji su iskusili toksične odnose u obiteljima, bez obzira na to koji vid iscjeljivanja odabrali: put prema Sebi bolan je! To je činjenica jer u sjenovitom dijelu psihe svakog emocionalno zlostavljanog djeteta leži iskrivljeno poimanje ljubavi. Dijete je bilo kažnjavano, ali ne vidljivim fizičkim udarcima, nego se kazna vršila pod izlikom ljubavi. Cilj terapije je stoga rastvoriti doživljaj emocionalne obmane i podignuti istinsko Ja na površinu kako bi čovjek integrirao sjenu i spoznao svoje ishodišno stanje, a to je ljubav u slobodi izvornog oblika.
Kako osvijestiti društvo o važnosti mentalnog zdravlja? Imam osjećaj da je ono u našem sustavu stavljeno „pod tepih“.
Ne možete osvijestiti cjelokupno društvo – to je barem vidljivo kada zavirimo u povijest koja čuva sjećanja o ratovima, mržnji, bolestima i svemu onome što rezonira s niskim planetarnim frekvencijama. Nekome je očito odgovaralo širenje ovakve podjele među Zemljinim stanovništvom jer drevna znanja o transcendentalnoj moći koju posjeduju ljudska bića značilo bi kraj tog nekog. I tako je taj netko krio tajnu – globalno je djelovao nauštrb otkrivanja Istine. Dakle, ne možemo prosvijetliti društvo, ali zato možemo krenuti od pojedinca. Kada pojedinac uključi svoj aktivacijski kod (svijest) za ulazak u višu planetarnu vibraciju, snaga njegove transformacije djelovat će na okolinu pa će i mnogi drugi, osjetivši blagodati dizanja svijesti, povezati svoj linearni um s esencijalnom energijom. Zajednice stvorene u jedinstvu buđenja počet će tada formirati veće skupine u kojima će ljudi polako izlaziti iz starog sustava i razvijati novi oblik stvarnosti.
Jedna od tehnika iscijeljivanja je i psihoanaliza o kojoj se često govori, a malo zna. Psihoanaliza nije baš na glasu zbog svojih dugih vremenskih intervala. Predstavlja granu psihologije u kojoj svaki neurotični simptom ima svoje objašnjene, a svako objašnjenje vuče korijen iz djetinjstva.
Onaj tko se odluči na terapiju psihoanalizom, morat će uključiti strpljenje na najjače, ali zato rezultati neće izostati., ističe Daniella.
Što biste poručili mladim ljudima koji prolaze teškoćama u obiteljskim odnosima: kako izaći iz emocionalnog vrtloga?
Poručila bih im da krenu od samoga početka – od trenutka prvog sjećanja. Neka prođu cijelom svojom životnom dramom uključujući emocije i osjećaje koje ona povlači sa sobom. I onda postupno, s vremenom, nakon što su uz emocionalni naboj isplakali svoju bol, izrazili ljutnju, iznijeli krivnju na svjetlo dana, pokazali da osjećaju grizodušje, artikulirali mržnju…Neka pokušaju u svojoj drami preuzeti ulogu promatrača, odnosno opservacijske svijesti koja će pratiti pustolovinu iz udaljenog kuta. Taj kut neće biti poistovjećen s emocijama, nego će se stopiti s promatračkom sviješću. I tu je kraj stare priče – i početak novog poglavlja!
U nama umire ono što nismo, a rađa se ono što jesmo. Prevladavamo sve zemaljske izazove i osjećamo ljubav prema svim bićima, pa i onima koji su ostali zarobljeni u svijetu dualnosti. Ponajviše njima, budući da smo od njih najviše naučili. I zato ih volimo. Volimo i puštamo. Puštamo ih da odaberu svoj put dok mi koračamo svojim. Put će se u početku činiti osamljenom i napuštenom stazom, no s vremenom naići ćemo na suputnike koji su, baš kao i mi, pronašli to mjesto pod suncem i vratili se u Izvor svjetlosti iz kojeg je nastao život! S njima ćemo stvarati suživot i postati stanovnici nekog posve novog svijeta. Svijeta koji je, upalivši svoje svjetlo ljubavi, uspio preživjeti izdignuvši se iz ruševina stare strukture. Da, ljubav – ta najjača sila u svemiru!