Papirić po papirić, vrećicu po vrećicu i svatko od nas na godinu proizvede više od 400 kilograma otpada. Smeća koje će nas, tvrde ekolozi i klimatski stručnjaci, stajati glave. Ono o čemu mi ni ne razmišljamo, prirodi će trebati čak 700 godina da razgradi.
Život bez otpada pojam je, u splitskoj stvarnosti, miljama daleko. Počelo se o tome govoriti još devedesetih, a tri desetljeća kasnije hrpa otpada jedino je narasla i proširila obujam. Karepovac, kojeg već od milja nazivaju gnojnim čirom grada, za tri bi godine trebao na operacijski stol u hitnu proceduru. Nastavi li se ovako.
Što ćemo onda u naslijeđe ostaviti našoj djeci?
Zamiješa život karte, dodijeli uloge za koje misliš da ih nikad nećeš morati režirati na vlastitoj koži. Baš nekako ovako kreće priča o Ivici Karoglanu kojeg je izazovan stil života od rodnog kraja nogometnog velikana Ivana Gudelja i psihijatra Mije Milasa, kolijevke nogometnih sokolova odveo do grada kremšnita pa ponovno vratio u Smojin i Marulićev zavičaj među kontejnere, reciklažna dvorišta i navalne kamione. Eto ti sudbine.
– Došao sam skoro u svoj rodni kraj. Dobro sam se adaptirao u nekoliko tjedana. Imam dobar kontakt s kolegama, i vjerujte mi, to su iznimno dobri ljudi. Ako je interakcija međusobno dobra, tu nema problema – govori nam novi direktor splitske komunalne tvrtke.
– Ja inače radim u petoj brzini, puno je tu zadataka, ali mislim da ću uspjeti ono za što sam i stigao ovdje – zaustavlja nas prije novog pitanja.
“S ljudima treba razgovarati, nagovarati ih, objašnjavati…”
Četiri godine nakon što je zasjeo u fotelju samoborskog poduzeća koji za glavni zadatak ima zbrinjavanje otpada, novi izazov u profesionalnoj je karijeri svakako Split. Grad u kojem valjda ni stanovnici ne vjeruju da će smrdjeti, ako ne osjete svojim nosnicama, a onda za sve pronađu razlog u teorijama zavjere ili preziru prema institucijama. No, java cijelog problema sa splitskim smećem je na mikro razini – u svakom pojedincu.
– Nema problema. Problem je ako je čovjek zdravstveno bolestan. Sve drugo je rješivo – mirno i staloženo, baš onako uvjerljivo imao je Karoglan spreman odgovor.
– Sad meni kažu kako su Samoborci disciplinirani, ali kad sam stigao odvajanje otpada bilo je svega par posto. Sad smo na 35, s tek pola postavljene infrastrukture. Rješenje je jednostavno – s ljudima treba razgovarati, nagovarati ih, objašnjavati,… Ja sam u kinu držao prezentacije, oni su mi postavljali pitanja, čak sam i sam išao od kuće do kuće i razgovarao s ljudima o razdvajanju otpada – veli ovaj diplomirani inženjer agronomije, voćarstva, vinogradarstva i vinarstva koji je u poslovnom planu čak krenuo i putem autoindustrije. Ali, srećom, nakratko.
Splićani su ljudi koje vole čisti Split i žive Hajduk
– Neki kažu da su Splićani lijeni, da ne žele – mene to vrijeđa. Kad netko ima svoj deponij, onda ne razmišlja o razvrstavanju. Ja ga nisam imao pa sam morao pošto-poto riješiti samoborsko smeće. Split svoj deponij ima, ali za kratko će vrijeme i on biti u problemu. Mi moramo pokušati na sve moguće načine doprinijeti tome da Karepovac živi što duže – govori Karoglan.
Uvjeren je, dodaje, da će i drugi grad u Hrvata postići potreban nivo razvrstavanja otpada jer, inače se on ne bi prihvatio pozicije prvog šefa Čistoće.
– To je izazov za mene – tvrdi. Jer… Splićani su ljudi koji vole čisti Split i žive Hajduk, i oni će taj čisti Split i dobiti.
I u ovom dijelu rođeni je Zmijavčanin imao priprosto rješenje, kao da godinama lokalpatriotski nastrojeni novinari, kako ih naziva splitski dogradonačelnik Bojan Ivošević, nisu upozoravali da je prvi i jedini uzrok splitskog gušenja u smradu – nebriga i nekultura sugrađana.
– Korisniku treba dati infrastrukturu. Kad građanima ne date mogućnost razvrstavanja, pa tko će vam odvajati otpad. Prvi ja ne bih – jasan je direktor koji je, doznali smo, zbog toga što se htio dodatno samoostvariti, bio spreman potegnuti u Australiju sa ženom i dvoje malodobne djece, no prevlada je ljubav prema lijepoj zemlji, koja i dalje nije “s više cvijeća i manje smeća“, kako pjevaju mališani iz Dubrovnika.
“Svi mi to zajedno plaćamo”
– Polupodzemni kontejneri su odlično rješenje. Bivša uprava u Čistoći je to prepoznala i zato im skidam kapu. Ja sam ih više od dvadeset ugradio u Samoboru. Tehnologija se mijenja, nemate smećara, nego kamione koji vade sadržaj u velike vreće što svakako pojeftinjuje i proizvodnju. I još što je bitno da taj polupodzemni kontejner mijenja barem pet onih, kolokvijalno kazano, sivih kontejnera – priča u dahu.
Kontejnera od kojih nekoliko na tjednoj bazi u Splitu nastrada “pod rukom” piromana.
– Svjesni smo koliko nam muka zadaju takvi pojedinci, ali mi na to ne možemo utjecati nego jedino moliti sugrađane da to ne rade, jer opet mi to svi zajedno plaćamo.
Karepovac može još tri godine
Najveći problem oko otpada je plastika za koju je tržište podosta skupo, a jedino rješenje pogon za razvrstavanje, kojeg Čistoća nema. A s obzirom da infrastrukture nema, netko drugi mora obaviti posao.
– Karepovac može izdržati još tri godine, po mojim procjenama, ne promijenimo li cijeli sklop u glavi. Nekih do 400 tisuća tona. Mi moramo nastojati da miješani komunalni otpad ide što manje na Karepovac – kazuje Karoglan ponovno vraćajući stvari na početak, kada smo situaciju s Karepovcem ubacili u doktorski žargon.
– Imamo tumor koji trebamo liječiti jer ćemo umrijeti. Jedino razvrstavanje i obrada otpada nas može spasiti. Split će, ako ne bude tako, postati Napulj – zaključuje.
A oni koji otpad bacaju u prirodu – siromasi. Odlučeno je tako na jednoj od sjednica lokalnog Parlamenta. Za nepropisno odlaganje smeća, u okruženju u kojem ilegalni deponiji niču kao gljive poslije kiše, kazna je, barem na papiru stoji, i do 100 tisuća kuna. U stvarnosti?
