Oni koji danas putuju izvan svoje zemlje najbolje je da putuju sa što manje prtljage. Dugi redovi čekanja, mučne kontrole prtljage, povećane mjere sigurnosti, neprestani osjećaj straha ili barem zabrinutosti po pitanju sigurnosti, često današnja putovanja čine – neugodnima.
Putovanja dvije tisuće godina unatrag bila su od grada do grada. Uživati gledati Isusa na djelu, kako nadmudruje različite tadašnje autoritete i diviti se kada iscjeljuje slijepca na nekoliko koraka od vas.
Zamislite one noćne vatre oko kojih ste se okupljali i raspravljali o značenju tih parabola ili o trenucima okupljanja na molitvu i osjeta da se duša puni i duh uzdiže. Ti osjećaji isti su oni osjećaji onog mnoštva koje se nedjeljom skuplja u crkvi. Isti su to osjećaji svih onih koji odlaze na različita hodočašća. Isti su to osjećaji koji nas vuku Bogu kada nam je najteže.
To su osjećaji začuđenosti, nade, zaprepaštenja, ugode i uzbuđenja.
– Iz moje župe je u Africi bio misionar don Boško Obradović, a otac Ante Gabrić bio je iz susjedne župe. I u odrastanju je moja obitelj uvijek bila uz misionare, primali smo glasnik “Radosna vijest” i kao dijete sam to čitala i pratila. Sjećam se da bi mojoj mami pobjegla koja suza kad bi čitala izvještaje o misionarima, a meni je to bila čežnja iako nisam razmišljala o redovničkom životu. Nestašna sam bila, poslije srednje škole sam počela raditi i sve do jednog dana kad je otac dobio dijagnozu da ima rak, tad sam počela razmišljati što je život – veli sestra Ruža Raič koja je u svoju misionarsku misiju krenula još u rujnu 2008. godine. Jer, kaže, bolest i smrt uvijek pogurnu da si postavimo puno pitanja, najviše o životu i životnoj svakodnevici.
– Znala sam otići na večernju misu kroz tjedan, počela sam onda i redovitije ići na te mise, a onda je i stiglo evanđelje u kojem je stajalo da je “milosrđe milo, a ne žrtva”. I kako sam stalno govorila da bi išla u misije, a govorili su mi i drugi da bi se to jednog dana moglo ostvariti, zbilja se i dogodilo. Nakon prvih zavjeta bila sam prvo u Njemačkoj, a onda su se dogodile misije u Bugarskoj, a onda i Salomonskim otocima. Naša družba je otvorila misijsku postaju na Salomonskim otocima i nakon pripreme sam napustila domovinu – sjeća se Ruža.
Kada se čovjek po prvi put susretne s nekom knjigom obično procjenjuje, nagađa i pita se što bi mogla sadržavati. Kakvo je to štivo? Isplati li se na njega gubiti vrijeme? Ukoliko mu je netko, od povjerenja, preporučio, uzima je i čita, ali uvijek s dozom opreza. Znak pitanja uvijek se nadvije nad svakom knjigom kada ona dospije u ruke potencijalnog čitatelja.
S nekoliko uvodnih rečenica otkrije se što je sadržaj toga što se drži u ruci.
Baš se tako postepeno, sa misionarskim djelovanjem upoznavala i sestra Raič koja je u daleki svijet otišla iz rodnog Neuma. I to na Salomonske otoke, mjesto u kojem se, tako nam govori, danas živi kao kod nas prije stotinu godina…
– Iako su kod nas prije stotine godina postojale kuće, tamo su gotovo sve kućice od lišća koje se nanovo pokrivaju nakon dvije, tri godine. Oni su uvijek u pravljenju kućica. Prije dvadesetak godina počele su se praviti drvene kućice, ali materijal je skup. Za 300 eura se tamo može napraviti kućica od lišća – veli.
Ruža je inače na otoku Malaiti, s oko 130 tisuća stanovnika, čiji je središnji grad Auki tridesetak kilometara od njihove misije u župi Buma. Sada ih je pet iz Hrvatske, dvije domaće sestre te novakinja i dvije pripravnice.
Čak je i školovanje luksuz.
– Školovanje za srednju školu je od četiri do pet tisuća. Prva tri razreda su jeftinija, ali mi ono što plaćamo je upisnina. Za osnovnu školu je pedeset eura, ona je obvezna, i tamo osnovna traje šest godina, a srednja je stotinu eura. Ribolov i vrt su glavni izvor prihoda, sve što oni zapravo imaju. I to je za preživljavanje. Proizvodi su to od danas do sutra jer struje nema, puteva nema, a ako nema struje, nema ni hladnjaka pa je to jako teško prodati van otoka s obzirom na dug put.
A život? Život pun prepreka, neslućenih i teško predvidljivih situacija…
– Ako planiramo da ćemo nešto odraditi navečer, posjetiti bolesnika ili drugo, ako dođe nevrijeme, sve nam propada. Živi se bez velikog planiranja. Radimo s mladima, ja konkretno s djevojkama i majkama koje nisu išle u školu kroz tečajeve šivanja, vezanja, kuhanja… Sestra Marta radi u biskupijskoj ambulanti, u kućici od dasaka koja ljudima zlata vrijedi i ako trebaju otići do bolnice, znaju da će sestra otići s njima autom. Sve je besplatno, a lijekove za malariju je teško naći od trenutka kad živimo s koronavirusom. Rijetko se dobivaju lijekovi iz bolnice pa se trebaju plaćati, ali zahvaljujući dobrotvorima se nešto lijeka kupilo i nije se dogodilo da je netko umro od malarije, hvala Bogu.
I nije ovo priča o teškim životnim uvjetima tamo negdje daleko. Ovo je priča o našim životnim sidrima koja moraju biti od pravog, čvrstog materijala. Od suosjećanja, nesebičnosti, žrtvovanja, milosrđa, ljubavi, jer ulog je prevelik, jer ne znamo “ni dan ni uru“.
Kasno je vikati u pomoć kada oluje navale i kada curi na sve strane.
Baš su misionarskoj zajednici, stoga, milosrdno kroz godine pomagali dobročinitelji, ljudi kojima vidici izlaze iz četiri kućna zida.
– Najviše nam je pomogla župna zajednica svetog Nikole iz Sydneya, skupljali su novac i robu. Dva puna kontejnera robe, a stigli su i volonteri, njih 25. Neki su bili i više puta, neki jednom. Dug je to put, samo treba četiri sata avionom do glavnog otoka, potom još četiri, pet sati brodom do našeg otoka, a onda i još dva sata do naše postaje. Nije lako ni doći iz Australije, a kamoli iz Europe i drugih dijelova svijeta. Daleko je i skupo – govori pa dodaje.
– Zahvalna sam svima, naši su ljudi široka srca za potrebe onih koji imaju još manje od nas. Tko bi nabrojio sve ustanove i osobe koje su pomogle – poručuje sestra Ruža Raič čiji entuzijazam ostavlja bez riječi svakoga koga susretne. Kad će opet doći? Ne zna ona, zna providnost koja upravlja njezinim putima, kaže…