Odlazak u neku prodavaonicu ima dvije mogućnosti – isključivo nešto kupiti ili razgledavati bez obveze. Lunjati i ne razbijati glavu potrebe sve dok skitanje ne pokvari prevrijedna prodavačica koja se nacrta niotkud i umiljatim glasom skoro pa potjera iz prodavaonice s onom – Mogu li vam pomoći? Preostaje tek odgovor – Ne hvala, samo gledam.
Ima prodavaonica gdje se u miru može satima razgledati i nitko neće ništa priupitati, ali u nekima prodavači naprosto vrebaju i nasrću već na samom ulazu.
Kada je čovjek u stanju „samo gledam“ onda ne voli da mu se prodavačice i prodavači petljaju u život, da ga potiču neka se obveže, neka donese odluku.
U nekim prodavaonicama to “samo gledanje” rezultira da se prodavač vrati korak unutrag. To – samo gledam – znači da nisi spreman odrediti se. Opredjeliti se. Preuzeti obvezu. Želiš razgledati, promisliti, prekontrolirati, ali koliko dugo to “gledanje” može trajati?
Previše je onih koji “samo gledaju”. To ponekad i nije stvar namjere nego je stvar jednog stanja koje se prenosi iz generacije u generaciju.
Iz generacije u generaciju nije se prenosila zato ljubav prema psihologiji Tanje Radočaj, a tad gotovo pa nepoznata društvena grana bila je odrednica Splićanke koju javnost gotovo pa da ne poznaje. Čim se prijeđe granica naše lijepe, samozatajna je žena apostrofirana kao najuspješnija Hrvatica na planu međunarodne zaštite prava djece, i to radom u UNICEF-u. Više od dva desetljeća rada među “elitom za zaštitu” u Kosovu, Hrvatskoj, Bugarskoj, Armeniji i Bjelorusiji.
– Modra lasta je u mojem djetinjstvu objavljivala neke adrese, a kao učenica petog i šestog razreda sam na poštu nosila pisma jer sam željela ostvariti kontakt s djecom kojoj je teško. Tek sam tada krenula učiti engleski, sad zamislite kako je to bilo napisano, ali imala sam silnu želju pisati toj djeci – priča Tanja pa nastavlja. Nastavlja o životnom startu koji je u kratko vrijeme dostigao nevjerojatne velike dimenzije.
– Moji roditelji nisu ni znali kuda to idem, niti je u vrgoračkom kraju prije mene tko studirao psihologiju. Sebi sam to zamislila u glavi, bilo je to iznenađenje za mnoge jer se bilo teško upisati na psihologiju. Čitala sam puno, istraživala tu psihologiju, ali interesantno, kad su u drugom razredu srednje škole došle kod nas osobe koje bi ti dale sud što bi bilo tvoje najbolje zanimanje u budućnosti, pričajući s čovjek za kojeg sam saznala kasnije da je pedagog, rekla sam mu da bi željela biti kao on.
Najteže je prepoznati nasilje u obitelji…
I tako, taj urođeni senzibilitet i interes za druge ljude iz dana u dan postajao je sve intenzivniji…
– Moj izbor psihologije kao profesije je bio vezan za to da su mi ljudi zanimljivi, da želim ljudima pomagati i puno je načina kako im pomoći. Prvi posao mi je bio u Centru za socijalnu skrb, tadašnjem Centru za socijalni rad i stvarno sam uvjerena kako me to još više odredilo jer tu je usmjerenost na ljude u teškim situacijama, lošim obiteljskim odnosima, djecu koja proživljavaju krize.
Završetak studija bio je tek početak jer…
– Nakon studija sam se vratila u Vrgorac, ali tada nije bilo mjesta za mene. Prvih skoro devet godina radnog sam vijeka putovala dvadesetak kilometara u Ploče, u Centar za socijalnu skrb. Jedini autobus je, ipak, polazio ujutro u 4:45 sati. Nije to bilo najugodnije putovanje za mladu osobu s mladom djecom, ali eto, odradilo se – veli u dahu. I nastavlja.
– Nije bilo mnogo ljudi koji su mi mogli pomoći, bilo je tek nekoliko kolega od Dubrovnika do Zadra tako da se sve svelo na to da sam učiš i da se moraš naučiti nositi sa situacijama koje su sve samo ne lako koliko god da iskustva imate, a pogotovo za mladu osobu od koje se nekad očekuju i nerealne stvari. Jednostavno jedna osoba ne može neke stvari popraviti, koliko se god trudila. Cijenim ljude koji rade taj posao, jedan od najnezahvalnijih poslova, jer što god napravite uvijek će biti nezadovoljnih.
A najteže je prepoznati nasilje u obitelji. Adekvatno reagirati i podvući zaključke.
– Društvo ponekad ne želi znati što se događa, same žrtve imaju svoje razloge zbog čega se boje otkriti istinu, a pogotovo kad su žrtve nasilja djeca i kad je i majka dio te priče pa je uplašena i ne može sama sebi priznati što se događa. Raspakirati i nešto učiniti da se pomogne, više je to umjetnost nego znanje. Iako, da se razumijemo, znanje je osnova svega, bez znanja se prečesto rade greške, i u najboljoj namjeri.
“Kroz glavu mi je prošlo pitanje – što ja tu radim?”
Vjerojatno ste čuli priču o čovjeku koji je uvijek i puno brinuo. Vidjelo se to na njegovom licu i na njegovom držanju. Činilo se da nosi teret čitavog svijeta na svojim ramenima. Ali jednog dana se je promijenio. Hodao je koraka laka kao da ga nikakve brige ne more. Prijatelj ga upita što se je dogodilo.
– Odlučio sam da je glupo i nezdravo previše se brinuti pa sam zaposlio nekog tko će brinuti umjesto mene.
– I koliko će te to koštati – znatiželjan je prijatelj.
– Pa to je njegova prva briga – odgovori.
O brigama izbjeglica brinula se Radočaj i trasirala sebi životni put, uvijek se držeći hrabro i ustrajno na trasi da su svi ljudi jednako vrijedni.
– Tijekom Domovinskog rata sam radila s izbjeglicama, prvo na području Ploča, a onda i u Splitu. Poslije rata smo nastavili s kolegama iz udruge “Mi” raditi na drugim socijalnim temama koje su se pojavile nakon rata i tako me prepoznao 1999. godine jedan kolega u trenutku kad je rat stigao do Kosova. Pozvao me je da radim s izbjeglicama, ali sam mislila kako će ta moja životna epizoda trajati kratko. Nije to još bio UNICEF već UNHCR program za izbjeglice, ali sam tamo upoznala UNICEF tako da sam se često znala našaliti da za raditi u UNICEF-u moraš preko Prištine – govori Tanja.
A nitko tada nije imao baš dovoljno znanja da radi s problemima trauma, da razgovara s odvojenim obiteljima i svime onim što rat kao posljedicu donosi. Moralo se puno učiti da se ne bi događale greške…
– Mnogo smo toga učili u koraku, srećom je bilo i puno stranih stručnjaka koji su dolazili podučiti nas. Sjećam se i danas kad sam prvi put otišla van države, došla sam na Kosovo koje nije imalo struje ni vode, a temperatura zraka je bila -27 stupnjeva Celzijevih, samo mi je kroz glavu prošlo pitanje pa što ja tu radim. Odgovor na to pitanje je bio – ako mogu svi, onda mogu i ja. Dok sam radila u Armeniji, bilo mi je jako teško, u trenutcima kad su se zemlje zatvorile zbog pandemije koronavirusa, taj osjećaj da se nešto može dogoditi mojim bližnjima, a ne mogu doći mi je bilo psihološki najteže. U Bjelorusiji, u tjednu kad sam došla, izbili su nemiri i ljudi su bili silno obeshrabreni, čak i moje kolege. Puno je toga teškoga bilo…
“Zbog Tik Tok izazova danas djeca gube živote…”
Teško je bilo i odabranima u UNICEF-u koji su u Domovinskom ratu više djelovali i manje pričali, a održali u isto vrijeme sustav zdravstvene skrbi za djecu i obrazovanja.
– Trebali smo napraviti preokret od toga da smo jadni i da trebamo pomagati do situacije kad mi možemo pomoći. Puno je čak i psihološki moćnije kad možeš pomagati drugima. Ljudi su se počeli dobro osjećati.
Nije se zato dobro osjećala kad je ostavila obitelj, iako ju je ona podržavala. Jedna od najvećih pobjeda života je što je obitelj Radočaj ostala jaka, a Tanja je najviše tada naučila cijeniti i ljepote i teškoće. Teškoće svakodnevice vežu se u posvojenje djeteta. Zašto?
– Pa posvojenje je jedna od najsloženijih birokratskih stvari kod nas. Djeca o kojima se roditelji ne mogu brinuti, imaju pravo ostvariti kontakt s biološkim roditeljima ako iole funkcioniraju i baš to sprječava posvojenje kao trajno rješenje. Nešto između je udomiteljstvo gdje se pravni status djeteta ne mijenja, o njemu brinu bližni i ljudi. Na tome smo radili i treba raditi jer ako se ne da priznanje ljudima, ne mora to biti novčani izdatak, ali treba ih više vrednovati.
Mali je broj djece koja ima pravne uvjete za posvojenje, a mnogo je detalja koje na planu zaštite i boljeg života najmlađih može popraviti svaka zemlja na ovoj zemaljskoj baloti…
– Odbor UN-a za prava djeteta je jedino tijelo na svijetu koje može kazati gdje se zemlja nalazi po pitanju položaja djece. Ima zemalja koji imaju probleme s preživljavanjem djece, sa zdravstvenom zaštitom, što kod nas, ruku na srce, nisu problem. Nekad zaboravimo da imamo univerzalnu zdravstvenu zaštitu za djecu i pristup obrazovanju, ali treba imati na oku i ono što je sljedeće. Jedna od stvari koja je važna, i na kojoj se radi, je da predškolsko obrazovanje nije pitanje čuvanja djece zaposlenih roditelja. Dijete mora dobiti dobru podlogu za školu i to nije kod nas prihvaćeno. Ako ti mama ne radi, stoj doma – tako se kod nas razmišlja.
Intenzivno se razmišlja i o nasilju među djecom, još i prije petnaestak godina UNICEF je imao program prevencije kojeg su prezentirali u nekoliko stotina škola, u radu s nastavnicima, roditeljima i djecom.
– Rezultati su bili mjerljivi, nezavisna istraživanja su mjerila da su se nasilje smanjilo i da su ljudi svjesni nasilja, ali to nikad nije ušlo kao dio sustava. Govorili su da je prekomplicirano i da treba jednostavno rješenje, ali jednostavnog rješenja nema. Pojavi se tako svako toliko neki slučaj, onda se želi policajce staviti u škole, detektore metala na ulaz i tako… A djeci samo treba odnos, ljudski odnos i znanje odraslih o tome što treba činiti.
Djeci treba ljudski odnos – četiri riječi kao odgovor na svu surovost svijeta.
– Danas se susrećemo s novim oblikom nasilja. Zbog Tik Tok izazova djeca gube života, to je sfera nasilja o kojem se nedovoljno zna. Treba govoriti o tome. Neznanje ubija djecu. Čujemo u svijetu, ali i kod nas. I stalno dolaze neki novi izazovi. Izazovi koji su pogibeljni. Moramo puno učiti i povećavati svijest o problemima kako bismo znali zaštiti djecu.