Majstori klesari okruženi su gomilom kamenja s koje pažljivo biraju svaki naredni kamen kojeg će uzidati. Onaj kamen koji im ne odgovara – odbacuju. No, početak gradnje je najbitniji, najbitniji je izbor zaglavnog kamena. Taj kamen određuje dva ruba, dvije strane zida i postavka svega ostalog kamenja u zidu uvjetovana je zaglavnim kamenom.
Mi smo graditelji svojega života. Vrijednosti, ideje, uvjerenja, sve ono što nas vodi kroz život, poput kamenja su. Odabiri koje činimo, i posljedice tih naših odabira, određuju kvalitetu života. Odabiri određuju naš utjecaj na ljude koji su oko nas.
Iz obilja kamenja oko sebe bira se onaj pravi kamen, no ako se ne postavi u startu pravi zaglavni kamen, uzalud sva kasnija i visina i širina. Sve izgrađeno s vremenom će se početi ljuljati, pa tresti dok se jednog dana kompletno ne uruši.
U životu ne postoji prečac, nema zaobilaznog puta. Pred nama je mogućnost odabira. Možemo u ovo vrijeme nastaviti slušati glas svijeta i njegovih glasnogovornika, možemo širom držati otvorene svoje uši za laži. Možemo tražiti laka rješenja, riječi blage, uhu ugodne, riječi koje ni na što ne obvezuju, ali to je onda život bez žrtve, bez odanosti, bez muke, bez boli, bez ljubavi.
“I mene je majka natjerala…”
Kad je Goran Marković odabrao, nije mu bilo svejedno. Odabrao koračati u ulogama moćnika i siromaha, plemenitih i svijetu nepotrebnih. Odabrao nakon nagovora. Odabrao hoditi glumačkim oblacima i na tom nebu biti najbliže suncu i mjesecu, sijati najsjajniju svjetlost i tako obasjavati život onih u beskraju svemira.
– Mama je kreativna duša, frizerka i cijeni sve što ima veze s umjetnošću. Nitko me nije gurao,… zapravo, mama me tjerala da idem u Kazalište mladih. Iz nekog razloga to nisam volio, bila me frka. Tad je bio Goran Golovko ravnatelj i kad me majka dovela, on mi je rekao da je i njega majka natjerala. Poslije mi je postao profesor na akademiji – priča Marković koji je u trideset i sedmoj kao prvak drame u splitskom HNK među mnogo starijim kolegama.
No, nije u brojkama sve. Da se po Markoviću snima kakav film ili režira predstava, vjerojatno bi dobila naziv “mala čuda malenog čovjeka” jer u plodonosnoj životnoj fazi biti uz bok onima koji su godinama gradili glumačke veličine, nije mala stvar.
– Košarka mi je uvijek u mladosti bila napeta, ali stalno sam nešto i crtao. U školi sam bio u likovnoj grupi i u dramskim sekcijama. U osnovnoj školi su kolegice iz razreda bile u plesnoj skupini “Vruća čokolada” i na nekom su rođendanu vidjele kako plešem pa su me natjerale da dođem u “Vruću čokoladu”. Tamo sam bio jedini muški. Poslije sam prešao u klub DNF jer me uvijek zanimala hip-hop kultura, crtanje grafita, plesanje uz tu glazbu, a to sam dobio u DNF-a – sjeća se Goran kojemu je kao bilo predodređeno da krene putem umjetnosti.
Roko, Nikola ili Kamenko
San o grafičkom dizajnu ipak je brzo dobio zamjenu…
– Upisao sam likovnu školu, mislio sam da ću biti grafički dizajner, čak sam i na fakultetu upisao vizualne komunikacije, ali onda sam shvatio da nije za mene sjediti za računalom. Crtati volim, ali da cijeli život buljim u ekran – nije funkcioniralo. I palo mi je na pamet da krenem glumačkim putem. Gluma je bila spoj svega što volim. I znam da mi je majka rekla tada, kako sam već za srednju i vizualne komunikacije na akademiji trebao proći prijemni, da mi je to zadnji prijemni jer to ne može više podnijeti njezini živci. No, tek na drugoj, trećoj godini sam osjetio da ja to mogu raditi cijeli dan, padati s nogu i nastaviti. Do tada još nisam bio siguran za glumu…
Baš kako ni na početku njegova života, smije se, nisu bili sigurni za ime u krsnom listu.
– Trebao sam se zvati Roko, da… Govorili su svi da će me zezati da sam Roko Prč i majka na kraju odustane od toga, a od njezine sestre se rodio brzo sin i on dobije ime Roko. I baš svi ti koji su govorili protiv toga da se ja zovem Roko, sad su govorili da je Roko krasno ime. I danas im moja majka zamjera na tome. Zvao sam se i Nikola par dana pa sam ipak onda postao Goran. Djed je htio čak da se zovem Kamenko – iskren je Goran.
Ne skriva ni ono što mu se na glumačkim daskama događalo, a bilo je svega…
– U predstavi “Skup”, kako je scenografija bila s redovima kuća, to je trebalo predstavljati Dubrovnik, prije sam trebao ući u jednu kuću i čekati svoj red. Slušao bih dok prođe par scena i onda izašao jer nisam mogao doći nigdje sa strane. No, jednom prilikom, igrali smo baš u Dubrovniku, i to dvije predstave zaredom, s puno debelih slojeva kostima. Sjeo sam u kućicu, a kako nisam spavao dva dana, samo sam zaspao. Probudio sam se, nisam znao koja je scena, jesam li zakasnio, ali sva sreća je bila da nisam. To nitko nije skužio, samo ja, ali oduzelo mi je mjesece života u tom trenutku. Sad mi je smiješno prepričavati tu scenu, ali tada i nije baš bilo.
“Izmjena energije s publikom je najvažnija…”
Scena, kaže, ne trpi monotonost, ne trpi glumca koji igra samo za sebe pa kad se posloži dobar tekst i do tančina odigrana uloga, stiže i nagrada. A bilo ih je…
– Uvijek se čudno osjećam oko nagrada – drago ti ih je dobiti, a opet nekako u umjetnosti ne radiš to zbog te plakete ili neke statue nego komunikacije i izmjene energije s publikom. I nekako kako sam stariji, uvijek želim dati što više od sebe. Sve ono što sam ja doživio u životu, pokušavam kroz uloge izbaciti vani. Ima to najviše smisla, i to čime se bavim, i to što jesam. Ako direktno neki lik i nema poveznice sa mnom, uvijek tražim kako bih se u toj situaciji ponio. Djeluje to tada i najprirodnije – kazuje.
Jer ljudi nisu došli u kazalište ili na drugu scenu šutjeti i gledati u glumca.
Nekad je, u vrijeme kada su mobilni telefoni s aktivnim zaslonom bili samo zamisao, i odlazak u kazalište ili kino bio puno uzbudljiviji, reda misli ovaj vrsni splitski glumac.
– Bile su novine, ali nismo ih redovito kupovali kući. Uglavnom bi novine majka, kao frizerka, nosila u salon. I kako sam živio na Bačama, a nas par iz razreda tjedno smo voljeli ići u kino, bio sam najbliži Pazaru. Kako se nismo mogli dogovoriti jer nije bilo Facebooka ni grupa, a na Pazaru na autobusnoj je stanici bio pano s plakatima, dotrčao bih do tamo, zapamtio i zvao svakog ponaosob što idemo gledati. Kino je uvijek bio doživljaj.
Doživljajem se mogu nazvati i neke uloge koje su mu ostale duboko urezane u glumačkom dijelu lijevog srčanog zaliska.
– Uloga Lešandra iz Splitskog akvarela je uvijek nekako ostala ljudima zapamćena, nagradu hrvatskog glumišta sam dobio i za lik u uspavanoj predstavi “Skup”, a to mi je bila jedna od prvih uloga i u tom smislu važna. Jako se ozbiljno radilo s velikim Perom Kvržićem u naslovnoj ulozi. Volim istaknuti i ulogu Tome u “Kašeti brokava” za koju sam čak i dobio nagradu na Marulovim danima. Ta mi je uloga nekako draga jer je taj lik bez kučeta i mačeta, kako se ono kaže, ima prijatelja i njemu je podredio svu energiju i ljubav – sjeća se Goran pa podvlači odgovorom o poveznici malih ekrana preko filmova i kazališnih dasaka kroz predstave.
– Na filmovima skoro i da ne glumiš, problem je zapravo kada lažeš – točnije, mora biti sve kao da se i zapravo događa, a da takav stil igre prebacite direktno na pozornicu, to tamo ne bi funkcioniralo. Pozornica je prevelika scena, to nitko ne vidi. U kameri su u krupnom planu, svaki izraz lica se osjeti i vidi… Ja sam iskreno sretan što mogu i snimati filmove i glumiti u predstavama jer puno kolega to ne uspije – ne zato što nisu dobri i nisu talentirani nego imamo puno ljudi, a na kraju je jako malo posla. Premalo se snima, premalo se radi predstava. Treba čovjek, rekli bi, imati i sreće, ne samo pameti…