Sat otkucava. Trenutci koji prizivaju kod svakoga scene iz filmova katastrofe. Cijeli postupak razrađen je u najsitnije detalje jer tumor se zakačio za srce. Zloćudni tumor. Situacija ne baš često viđena, mladi ljudski život u opasnosti od preranog gašenja. Periodi koji u ljudski um u prvi plan stavljaju ideju o zdravlju, toj neprocjenjivosti koja često postane oskvrnjena problemima, brigama, svakodnevici svijeta.
Svijeta u kojem se trguje, mešetari, zarađuje i gubi, zbraja i oduzima, najčešće množi, a rijetko dijeli. Ponajprije svijetu koji se klanja novcu.
Gladni i žedni ovoga svijeta žele koru kruha, šaku riže i gutljaj vode. Krov nad glavom. Zdravlje. Mir. Pohlepni ovoga svijeta žele jednostavno – sve. I nikad im nije dosta. Dvije tisuće godina postupa se po istoj matrici. Sve dok se životni brod u velikoj oluji opasno ne približi hridima. I ono jedino postojeće sidro nije bilo dovoljno u spašavanju.
Ljudsko srce. Osobna iskaznica i nevjerojatan mišić. Ono je izvor našeg karaktera. Izvor je i naše darežljivosti, suosjećanja. Ljubavi. Hrabrosti. Odlučnosti. Izvor je čvrstoće naše volje koja nam treba kako bi obavili neku neugodnu zadaću.
Živi svoj poziv
Spasiti tuđe srce svojim čvrstim srcem odlučio je Mate Petričević. Da u subotnje jutro iz svih javnih servisa ovog društva nije počelo iskakati o povijesnom pothvatu u splitskom KBC-u, većina vjerojatno ne bi ni znala za samozatajnu pčelu kardiokirurškog Zavoda bolnice. Čovjeka koji, tako on barem kaže, samo obavljao svoj posao. Živio svoj poziv.
– Pred kraj gimnazije, u četvrtom razredu pobudio mi se interes za medicinu. Dotad o njoj uopće nisam razmišljao. Odjednom je to došlo. Sociologija i građevina su mi se nekako vrtjele po glavi, ali presudila je ljubav prema medicini. Ne spadam u doktore koji su rođeni da bi bili doktori niti sam to od djetinjstva želio biti doktor, nisam čak ni u obitelji imao nikoga povezanog s medicinom. Spontano je to bilo, ničim motivirano – govori čovjek imotskih korijena. Zaseok Špari u Prološcu Donjem početan su stadij priče o relativno mladoj osobi koja svijet želi učiniti boljim. Produžiti živote ljudi koji mu se s problemima obraćaju.
– Želio sam se baviti kardiovaskularnom medicinom i to me je zanimalo. Područje je to koje je zanimljivo i progresivno, a sama kardiokirurgija kao ideja je nastala kada sam susreo svog prijatelja iz djetinjstva Marka Biočinu, sina tadašnjeg predstojnika Klinike za kardiokirurgije na Rebru, profesora Bojana Biočine. U neformalnom smo se razgovoru dotakli tog dijela medicine, rekao sam mu za svoje želje i onda sam otišao do njegova oca. Kako sam bio najbolji student generacije, imao sam rektorovu i dekanovu nagradu, dobio sam priliku i da se profesionalno angažiram kao znanstveni novak. Bio sam tamo tri godine, potom dobio i specijalizaciju – veli.
I priznaje…
– Bio sam pedeseti od pedeset mjesta pri upisu na fakultet, i to mi je bio visok motiv za dalje. Guralo me to, moram priznati, i da se dokažem.
Srce kuca. Organ je to koji se ne može zaustaviti, a da se njegova funkcija adekvatno ne zamijeni. Možda je dovoljno pogledati naslove pjesama koje se vrte po radijskim postajama. U njima je srce ludo, nevjerno, tvrdo, hladno, izdajničko, prevrtljivo, ledeno, razmaženo, zaključano, lutajuće, oholo, slomljeno, nemirno, plačljivo. Na sreću nađe se i neko vatreno, zlatno, pa čak i od cukra.
– Srce i pluća su nerazdvojivi u funkciji, zaustavljanjem srca, zaustavljamo i rad pluća te sve to nadomještamo u tijeku operacijskog zahvata. Funkciju tada preuzima stroj za izvantjelesni krvotok. Zahvati su to koji se radi precizno i brzo jer vrijeme dok je srce zaustavljeno je ograničeno – priča Petričević.
U karijeri kirurga prošao je Hrvatske i svijeta. Ne krije da mu je to bilo neprocjenjivo iskustvo za edukaciju i profesionalno pozicioniranje.
– Zagreb je bila jedna od mojih životnih postaja, stasao sam medicinski i ljudski, zasnovao obitelj. Bilo je to jedno uzletište za angažman u Sjedinjenim Američkim državama, Australiji, a sada i u Splitu. I vjerujte mi, ekvivalent stručnog razvoja izvan Hrvatske bio je puta deset. Tamo puno intenzivnije učiš, izlažeš se vrlo rijetkim patologijama. Radeći u Melbourneu tamo si, praktično, skrbio o sedam milijuna ljudi i puno toga sam vidio i naučio. Višestruko naučio. Netko kaže, kad sagleda moje godine, da je veliki uspjeh biti na čelu jednog Zavoda u drugom gradu u Hrvatskoj, ali kad se pogleda broj kilometara koje sam prošao, veliki je to period.
Čvrsto je prirastao uz stijenku srca…
Baš kako čovjek i iz dana u dan uči.
– Dok smo bili specijalizanti, govorili su nam da iskustvo dolazi iz lošeg iskustva. Mogu to i potvrditi u svojoj praksi. Na izazovnim situacijama i teškim pacijentima najviše naučiš. I tu svi moraju znati da kirurg može postati kompetentan isključivo ako se izloži teškim prilikama. Najgore od svega je što može biti da kirurg u strahu od ishoda i komplikacija bježi od pacijenta i odaje se niskoprofilnoj, jednostavnoj kirurgiji. Stvara to suvišak ljudi koji se bave jednostavnom kirurgijom i manjak ljudi koji žele raditi tešku medicinu.
U koš teške medicine ubacila se operacija skidanja tumora sa srca…
– Najteži mi je to zahvat bio u karijeri. Jedan težak napravili smo prije godinu dana u Splitu kada smo sanirali rupu od šest centimetara na srcu. Na skidanju tumora sa srca strpljivo smo radili doktor Stjepan Ivanković, Matija Milić i ja. Polagano smo odvajali tumor koji je jako čvrsto prirastao uz stijenku srca i ako se previše napravi, srce doslovno pukne na jednom mjestu. Ako radimo prelagano, onda ga ne možemo odvojiti. Dakle, trebalo je dobro vagati pa smo taj manevar radili više od dva sata odvajanje. Na kraju smo kirurški očistili veći dio tumora, makroskopski je prostim okom vidljivo odstranjen u cijelosti. Isprali smo srce i izgleda da je srce potpuno oslobođeno od toga tumora. Ponovili smo slikovnu dijagnostiku gdje nam je pomogao Darko Duplančić i ustanovili smo kako smo došli točno na pravo mjesto što nam je pomoglo u odstranjivanju – do u detalj ispričao je Mate.
Mate koji je uz pomoć Stjepana Ivankovića i Rajke Gabelice promijenio krvnu sliku splitske kardiokirurgije.
– Organizirali smo se na način kao i svi najveći kardiokirurški centri. Ne možete ovdje ljude stavljati u kvote. Srčana bolest je patnja, ne možete je jednostavno definirati kroz kvote. Ako je 50 ljudi bolesno, ne mogu odrediti koja ću četiri operirati, a ostatak pustiti doma. Moja misija nije bila pisati otpusna pisma onima kojima je potrebna operacija nego da operiram. Imao sam podršku ravnateljstva, ali ne i svih kolega koji rade u cijelom procesu – otvoreno priča ovaj doktor kojemu je dom, puno je to puta ponovio, Dalmacija.
– Dalmaciju sam sanjao. Dalmacija je Hajduk. Ostrašćeni sam navijač koji prati sve to. Hajduk nije nogometni klub, on je kultura, filozofija, način razmišljanja i ovo što ja radim u bolnici je medicinski Hajduk, to je medicinska Torcida, to je snaga, volja i ljudi da se nešto napravi maksimalno. Kao što Marko Livaja radi velike stvari na terenu, ja se tako na sličan način trudim napraviti u svom bolničkom kolektivu. Nama je potrebno što više Marka Livaja na što različitijim pozicijama. Građanin koji želi učiniti nešto maksimalnim intenzitetom je potreban ovom društvu – zaključuje Mate Petričević.