Stisla
žega, teško se diše, curi znoj. Valjda drugačije nije moglo. Muke,
patnje i nestrpljenje u kolonama do Neuma kao da se preslikalo svima
onima koji se Pelješca, Komarne, Brijesta i drugih mjesta sjete od
jeseni do jeseni. Ono kad zagužva pa se satima čeka za doći iz Hrvatske u
Hrvatsku.
More
je zato ugodno, ali tko će misliti na njega kada sve “u afan” baca
bijela konstrukcija. Kineski se jezik ondje ne čuje, ili – greška. Eto
nas do plaže, a na mulu trojac iz daleke zemlje. Pričaju, tko će ih
razumjeti, jedan tek prstom prelazi po toj ‘gromadi’ što se izdignula iz
mora kao feniks. I
kažu da su spokojno živjeli u Komarni, vidjeli su ih tek kad bi u
kolonama bez buke hodali do smještajnih kapaciteta. I to kad bi zvono s
platformi na gradilištu označilo kraj radnog vremena. A ne samo da je
zvonilo tog dana – pjevalo se i feštalo.
Užurbano
se izvlačilo stolove i katrige, postavljalo na plažu – ma ni šugamana
da možeš staviti. A kažu da se nitko od kineskih radnika nije zadržao u
Neretvi, ni oženio ni naselio, a govorilo se da bi se mogao dogoditi
natalitetni boom od malih Kinezića. Eto. Ništa.
No,
ima tu jedan čovjek koji je prije tri dana dobio deseto dijete. Treće u
četiri godine kako se gradio most. Kineza ostalo malo, a djece ko
Kineza – kako zbori poznata uzrečica.
A
u Komarnoj svega četrdesetak njih je 365 dana u godini ondje, ili
osamdesetak – variraju brojke kako nam mještani govore. Bilo kako bilo,
na desetke puta više ih je ljeti. Turizam. Masovni. Mir i spokoj, pokoja
uska ulica i šetnica uz more. I slike, skoro da zaboravismo, umjetnika
Zdenka Boškovića. Od gradela, ribe u vrši, mora i zaljeva, klape u
četveroglasju. Neće manjkati ni mosta.
“Nije mjesto ni vrijeme za neke zanose”
– Ma
nije ovo ništa spektakularno k’o šta se govori. Ovo se treba prihvatiti
kao normalno kako za mogućnost ostvarenja neke bolje komunikacije tako i
poslovnih mogućnosti. Nije mjesto ni vrijeme za neke zanose – u dahu
nam je ispričao naočiti umjetnik.
–
Imat ćemo ovih dana tisuće ljudi, a nemamo riješene mnoge komunalne
stvari koje su ovisne o državi i zajednici – eto problema. Pitamo ga o
konkretnosti izrečenog.
– Nemamo plažu, tuševe, sve je priručno i ovisno, puno više o privatnoj inicijativi nego o državnoj – govori.
Nema
razloga za kritiku, ni pet ni šest, progovorio je Ivo Jerković, prvi
čovjek Mjesnog odbora Komarna, jer dobili su, nabraja, kanalizaciju,
pristupne ceste, ulaz s fenomenalnom rasvjetom, sad i Pelješki most.
– Mjesni odbor sve što je tražio je i dobio i mislim da je Komarna kao mjesto dobila puno.
–
Mjesni odbor nema proračun, mi smo institucija koja reagira prema
općini i onda oni šalju daljnje zahtjeve. Trenutno najvažnija stvar za
nas je što smo prema općini uputili ideju o lučici koja nam je
neophodna. Želimo da se i ona financira iz europskih sredstava – još
malo nam je govorio Jerković. Istina – brodice se talasaju u modrom
biseru, a do njih kupaći. Strah nas je i s pristojne udaljenosti od
mogućih posljedica. Ali, navikli su ovdje.
Vijori
s jednog balkona hrvatskog zastava, tu su Hercegovci, kažu susjedi.
Pomalo očekivano. Vijorile su i drugdje, hajde, veliki je dan. Dan kad
se dogodilo. Ispunilo. Dočekalo. I to Pelješkim mostom. Putnik
namjernik, furešti ni domaći, bez putovnice, osobne ili drugog
identifikacijskog dokumenta cijelom Hrvatskom.
“Napokon most”
Zaustavljaju
nas brojni. Ponavlja se riječ – napokon. Svi bi nešto htjeli reći u
mikrofon ekipa koje su se tih par dana izmjenjivale. I okupirale ono
malo konoba i kafića uz more. A kako koja bi nova naišla, eto pitanja od
znatiželjnih mještana.
Četvrta
sreća. Dvaput otvoreno gradilište, dvaput rezane vrpce, ali, to je sad
to. U Komarnoj je most i turistička atrakcija. Remek-djelo moderne
arhitekture potpisuje Slovenac Marijan Pipenbaher.
–
Kako živimo? Pa živimo teško. Borimo se, čekamo sezonu – odgovor je na
pitanje kako Komarna živi kad nekoliko dana nije na novinskim
naslovnicama.
–
Ovo će nas spojiti, otok je bio odvojen, to je narodu bilo teško. Sad
smo spojili cijelu Hrvatsku, napokon – ispričao je Branko Barić. Za
goste priprema ribu. Razgovarali smo u dva navrata da ne bi zagorjela
riba. Okretao je vješti domaćin.
–
Pa svakodnevnih problema nema, tu se živi normalno. Narod se muči,
stvarno sve ide u redu. A to ljudi govore, ovako onako. Naše firme su to
pokušale raditi, ali nisu uspjele i meni je žao naših firmi da nam
drugi sa strane radi bolje nego mi – iskren je Barić kojemu je djed prvi
stigao u Komarnu.
A
stić će ovih dana mnogi – ne samo da skrate put nego i da svojim očima
dožive ovo ‘čudo’ koje je spojilo Hrvatsku – Pelješki most.