Danas se od kamena i kremena malo toga pravi, neka druga pravljenja su sada isplativija. Jedni prave gluposti, drugi prave budale i od sebe i od drugih, a nemali je broj onih kojima je pravljenja smisalica životni san. Praviti djecu može svatko tko nije uškopljen i sterilan, no praviti vino od vode mogu samo Dalmatinci. Oni su u tome nenadmašivi.
Statistički podaci govore da je u posljednjih stotinu godina iz Dalmacije iselilo ljudi koliko je danas u njoj stanovnika. Stoga i ne čudi da su mnoga dalmatinska sela opustjela, da su poluprazna, neka i posve prazna. Niti u njima više zvoni podne, niti pijevci kukuriču, a bogme starci ne kašlju ni djeca plaču. Na kamenu ništa osim lišaja.
Želimir Dundić Dundo u Dalmaciju se vratio kao devetogodišnjak.
Otvorimo dokazni postupak pojmom – povratnik. Obično se time opisivao onaj koji se vraća otkuda. Iseljenik koji se vratio u svoju zemlju. Prvi put je zaplakao u Zemunu jer mu je ćaća bio vojni pilot
Prigovor! Koje je značenje “svoje zemlje” u ovoj raspravi? Na što se ta zemlja odnosi i komu pripada? Časni suče, riječ je naime o zemlji u kojoj svako društvo propisuje svoja pravila i običaje te čini sve kako bi ih zaštitilo. Društvo nas od malih nogu odgaja u skladu s propisanim normama, pa ih većina nas uskoro prestaje propitivati. Društvene vrijednosti s vremenom postaju naše vlastite.
No, uvijek ima i onih koji u taj svijet spokoja unose nešto svoje, razigrano, samouvjereno. Naoružani desecima koncertnih aduta, četiri desetljeća živi Trio Gušt. Umjetnički geni u Dalmaciji uvijek su probijali granice. Izniman talent, inat i lavovska upornost bile su ključ mnogih uspjeha u notama i glazbenim crtovljima.
– Tajna našeg uspjeha su moja visina, ljepota, zelene oči i gusta kosa – kao iz topa odgovara Dundo.
– Sad ozbiljno… – prekidamo ga.
– Ma… Najsavršenije geometrijsko tijelo je kugla i ja težim tom tijelu… – smije se nanovo.
– Evo, onda treća sreća…
– Imamo mi i problem. Nikada nismo postigli popularnost s autorskim pjesmama, nego miksevima već poznatih pjesama. Bio je to stvarno super proizvod na tržištu, novi proizvod kojeg su odmah prihvatili. Bilo je to i vrlo zeznuto napraviti jer ništa nismo radili na računalu nego svirali uživo bez popravljanja. U miksevima koji traju po 15 minuta, s više od 15 refrena i drugačijeg ritma, trebalo je to dobro navježbati jer prekidanja nije bilo – ovako nekako krenula je priča o trojcu koji nisu glamur-urbani pjevači pa da im treba Lisinski nego tek mrva dobre volje, koja čašica vina, tri pajere friških srdela i feta kruha.
S violinom od sedme godine…
– Prije smo autore potpisivali i oni su dobivali taj svoj dio, a sada se za svaku pjesmu autor glazbe i teksta moraju potpisati. I tako za jedan album treba skupiti 120 potpisa. Nemoguće je to u dvije godine, a još pogotovo što su gotovo svi autori narcisoidni – jedan misli da je Beethoven, a drugi da je Jesenjin. Oni bi to malo ovako, malo onako, a ne shvaćaju da smo se mi slomili dok smo dobili konačan proizvod – priča Dundić.
U mojim rokovnicima je u više od šest stotina rubrika, na kojima piše – subota, napisano – pir. Doktorirali smo na toj kultnoj pučkoj svečanosti. Gotovo su svi protokolarno identični, a razlike se uglavnom odnose na jelovnik prilagođen podneblju. U Zagorju je glavno jelo pura z mlincima, na Rabu su to tripice, u Dalmaciji pašticada, u Slavoniji – daj svega.
Zapravo su to lijepi događaji u svačijem životu, ali nama, s druge strane, izgledaju konfekcijski.
Baš je ovako Dundo opisao svoj zanat u knjizi “Priče pokraj puta“.
– Počeo sam svirati violinu sa sedam godina, a u Željezničarskom KUD-u Filip Dević sam došao negdje nakon mature. Tako nešto… To je društvo vrlo interesantno jer da je u to vrijeme postojao HDZ, sigurno bi tamo skidali šine, i onda bih uzeo strašnu lovu i infiltrirao se preko umjetnosti do željeza – pretvara se posve ozbiljan. Samo pretvara.
– Tamo je bio Rade, moj klavijaturist i harmonikaš i Željko Cvitanović gitara. Tu je bio i bend koji je radio polu ilegalno sa strane što je u to vrijeme socijalizma bilo za neke nedopustivo. I onda smo nas trojica bili razočarani, i onda smo iz revolta napustili Filip Dević i napravili Trio Gušt iz dišpeta da možemo otići u Australiju jer nas kao narodni orkestar nisu vodili u Australiju. Rekli su da nema mjesta u avionu, pa su puštali snimljene trake – objašnjava Dundo.
Iz dišpeta… Sedam puta je onda Trio svirao u Australiji i još četiri puta u Novom Zelandu.
– Dipšet je naš ćaća, a Dević je bio maćeha. I… nije dišpet ono što piše u križaljkama – inat. Inat je zločest, a dišpet je kad imaš cilj zbog čega to radiš.
Živim ono što volim
Diplomirani inženjer brodogradnje, stipendist škvera. Jer, znate ono, Ličani su trebali studirati elektrotehniku zbog Nikole Tesle, a Splićani brodogradnju jer imaju veliki škver i more. Imali su ovo prvo…
– Počeo sam u predmontaži, pa sam bio šef objekta, a onda sam došao u institut brodogradnje. Tu sam odlučio da ću postati lutajući pjevač i uhvatiti se violine. Prijelomni je trenutak bio rat, kad se počelo kuhati, i prvo što su u škveru napravili su ukinuli taj institut. I to je sve bilo u rukavicama. Rekli su da ide na čekanje, svi smo dobivali pola plaće godinu, dvije i kad su me onda htjeli vratiti u škver, nudili su mi drugo mjesto. Nisam ga prihvatio. Otišao sam u nepouzdane vode, i eto, isplatilo se. Živim ono što volim, ma koliko se svi oko mene čude.
Jedino gdje trojac nije svirao bila je Afrika, ali tuga ga zbog toga ne hvata.
– Ali ne znači to da tamo nismo bili… Nije to ono baš klasični kontinent i ono gdje svi idu poput Australije, Amerike, Kanade. To smo odradili više puta, kao i svi oni koji to pokušavaju raditi, ali imali smo, recimo, deset dana nastupa i to 1986. u Japanu i u Tokiju, trofejnu turneju u Latinskoj Americi, baš kako potpisujem izjavu da nitko iz Hrvatske, eto, nije svirao na Galapagosu.
Na turneji u Amsterdamu čak je i B.B. King za veselu ekipu kazao da “nikad u životu nije čuo iz manjih ljudi više decibela”.
– I tako nas je zapazila jedna televizijska voditeljica, pozvala u emisiju koja se u današnje vrijeme može objasniti kao neka u udarnom terminu nedjeljom poslijepodne, i isključivo smo morali svirati uživo. Mi smo na kraju svirali dvije, a B.B. King jednu pjesmu. Onda smo se u garderobi zezali da bi dobio još koju da je više vježbao.
Bolest dehidracija je vrlo opasna…
Trio Gušt je svirao i dvadeset metara ispod mora i još na deset tisuća metara nadmorske visine.
– Svirali smo, eto, u avionu kad smo se vraćali iz Švedske, u business klasi. Kako je bilo alkohola u neograničenim količinama, mi smo se brzo razveselili, uzeli instrumente i onda je prvo došla stjuardesa se derati na nas da bi nas onda pozvao pilot da mu sviramo u kokpitu. Pilot je po nacionalnosti bio Makedonac. I onda smo napravili zabavu za sve. 
Baš kakva se zabava priredi i u vili Olka u Grabovcu, seocetu Imotske krajine koju je Dundo zamislio da svojoj staroj majci olakša život. Na kraju je, od nauma da zahod izvan kuće spoji s ostatkom kako starica ne bi morala iz toplog izlaziti vani, pretvorio u fantastično zdanje s lepezom originalnosti.
– Baka se zove Mare Mustapić, ali kako svi na selu imaju i nadimke, njoj je bio Olka. Stotinu sam je puta pitao, dok je bila živa, zašto baš tako. Ni ona nije znala… Ja to zovem svemirska veza. Njezin brat je čuveni rusku junak Oktobarske revolucije pravog imena Toma Dundić, iako su ga Rusi zvali Oleko… Bio je avanturist, naučio je s gaučosima jahati konje, od dosade je s petnaest godina išao u austrougarsku vojsku u Prvom svjetskom ratu, zarobili su ga Rusi, prešao je kod njih i na kraju poginuo s 22 godine, a šest je jezika govorio. I da se sad vratimo na bit, ona ga je jednom vidjela u životu, i baka dobije nadimak Olka, a njega su zvali Oleko – crticu iz povijesti pripovijedao je Dundo, a onda i zaključio na sebi svojstven način.
– U potkrovlju sam napravio sve bogato i gospodski, ali u starinskom stilu. I kako na svakom katu ima šank, jer sam ljubitelj dobre kapljice, ali doista dobre kapljice, uglavnom vina. Na šufitu su kosi krovovi i da se ekipa ne bi niz skale zavaljala, napravio sam zahod koji je toliko tijesan, a ima sve. Onda moraš ući na guzicu. Zapravo, predviđen je najviše za dokazivanje zakona spojenih posuda gdje tekućina s većeg nivoa ide na niži, odakle god bilo izvorište višeg nivoa. One way ticket, kako kažu.
Šank na svakom katu? Pa…
– Velike su vrućine u kontinentalnom dijelu i bolest koja se zove dehidracija je vrlo opasna. Morate onda imati energy šankove gdje god da se okreneš, isključivo vino.