Imali smo prilike popričati s talentiranom glumicom Anastasijom koja je splitskoj publici poznata po svojim uspješnim izvedbama u HNK. Već od proteklog mjeseca imate je priliku gledati u Šoljanovoj predstavi Romanca o tri ljubavi gdje tumači glavni lik, Gospu. No, ovoga se puta pronašla u sasvim novom izdanju kao redateljica Playdramine predstave Zbogom Natalija Petrovna . Predstava je dio novog projekta Klasici u rebama.
Možeš li nam ukratko predstaviti projekt Klasici u rebama?
Klasici u rebama je projekt nastao pod okriljem Playdrame kako bismo pružili priliku mladim glumcima. Odlučili smo odvojiti nešto novaca iz Playdrame za mlade ljude koji tek izlaze s Akademije. Održava se na klasici jer mislim da se na njoj može više toga naučiti nego na modrenim stvarima. Prvo treba znati nacrtati ruku kako bi znao nacrtati apstrakciju. Zovu se u rebama jer nemamo baš previše novaca i ograničeni smo s budžetom, ali čak smo dobili više novčane i marketinške podrške nego što smo očekivali.
Čuli smo da si ti ta koja je donijela ideju za uspješnu predstavu Ljuljačka za dvoje, je li i Zbogom Natalija Petrovna također tvoja ideja?
Ideja je moja. Prvo sam odbila raditi jer se ne osjećam dovoljno pametnom za redateljicu i uvijek sam skeptična oko svega što radim. Kad sam vidjela tko sve radi pomislila sam zašto ne pomoći ljudima,a i zanima me taj dio posla. Studirala sam u Rusiji, a tamo glumci i redatelji imaju iste satove plus dodatne zadatke. Bila sam na klasi u Sankt Peterburgu i tamo sam se približila redateljskoj strani posla i uvidjela sam težinu koju takav posao nosi.
Zašto je baš ova drama izabrana kao prva u projektu?
Htjela sam raditi nešto što je meni blisko, a to su Rusi. Osjećam i razumijem to na neki način i smatram da je puno lakše raditi nešto što te intrigira. Mislila sam se oko Čehova, ali sam odustala zbog brojnosti likova. I ovo je već puno likova i kostimografije u tako malom projektu,dakle mnogo posla i organizacijski i glumački. Turgenjeva mi nije bilo žao štrihati, na prvi pogled mi se činio čudan i malo poetičan, ali smo izbacili dosta likova. Od 89 strana teksta ostalo je 30-ak zato smo ga i preimenovali u“ Zbogom Natalija Petrovna“ jer to više nije“ Mjesec dana na selu“. Od 89 strana teksta ostalo je 30-ak.
Je li teško raditi u klubu Quasimodo jer to nije kazalište ili si u tome pronašla prednost?
Kako prednosti tako i mane. Primjerice,blizina ljudi može biti prednost i mana. Sviđa mi se sama koncepcija da se u Quasimodo-u koji je noćni klub odvija nešto klasično. Dvije nespojive priče tvore nešto novo,a sasvim lijepo. Posebno se bih se zahvalila Bilome jer smo mu masovno preokupirali prostor.
Što misliš kome će se predstava najviše svidjeti i kakvu emociju želiš izazvati kod publike?
Želim da promisle o nečemu i htjela bih da je može svatko shvatiti. Kazalište nije namijenjeno eliti,mislim da kazalište treba biti takvo da ga može shvatiti baka s pazara i netko tko ide često u kazalište. Protivim se ideji da je kazalište elitistička umjetnost, također ne smije se događati da publika izađe s predstave, a da nije ništa shvatila. Nadam se da se to neće dogoditi iako mogu očekivati bilo što,ovo je ipak prvi projekt.
Priželjkuješ li još ovakvih projekata ili jedva čekaš povratak glumi?
Priželjkujem zanimljivih projekata,s ove strane mi je bilo jako zanimljivo. Ja sam odgovorna za sve: scenografiju,kostimografiju,izbor glazbe,koreografiju,režiju i adaptaciju. Živim s time od devetog mjeseca i sad kad to završi bit ću tužna jer glumci nastavljaju dalje, a ja više nemam veze s tim. Tako da se radujem novim projektima jer sam radoholičar i već imam paniku. Jučer sam imala prvi slobodni dan nakon dugo vremena tako da mi je bilo jako čudno.
Dosta smo pričali o predstavi, sad ćemo malo o tebi! Zašto baš gluma?
Zato što nisam mogla plesati balet zbog teških kostiju. Obožavala sam balet od malih nogu,ali nisam imala predispozicija pa sam odabrala glumu jer je najbliža kazalištu. Glumu sam zavoljela nakon fakulteta igrajući drugu predstavu u HNK. Riječ je o Moliereovoj predstavi Škola za žene i tada sam shvatila kako je dobar osjećaj igrati na velikoj sceni i navukla sam se. To je poput droge,jednom kad probaš teško se skinuti s nje.Kako uspijevaš ostvariti kontakt s publikom i doprijeti do njih?-Kako kad. Zato je kazalište i super jer je rizik puno veći. Na filmu nisam toliko radila,ali ono što je super kod kazališta je to što danas možeš super odigrati predstavu,a sutra kao da ne znaš ništa o glumi. Težina ovog posla je što ne možeš to naučiti. Ja u sljedećem projektu moram krenuti sve ispočetka. Nije to znam slikati pa ću naslikati,u glumi nema toga.
Često se otvara tema kako glumci u hrvatskoj nisu dovoljno plaćeni,kakav je tvoj pogled na to? Smatraš li da unutarnje zadovoljstvo može nadoknaditi novčani manjak?
Slažem se zato se i bavim time. U kazalištu se ne može očekivati zarada i uvijek me iznenađuje kad mladi glumci očekuju da će dobiti novac. U početku sam igrala neke predstave besplatno,ali to je normalno jer treba krenuti od nule. Svi početci su teški. Recimo u Hollywood-u, nosiš kave nekome kako bi naučio nešto. Ja sam u Zagrebu živjela od male scene igrajući dječje predstave,a uz to sam imala zaradu ,što je super, zapravo. Ja ipak od kazališta živim pristojno, plaćam režije, ne živim luksuzni život, ali živim. Tako da se ne mogu požaliti. Nemam previše, ali imam dovoljno. Ono što je super je to što ti sebi uvijek možeš stvoriti posao. Tako je i naš projekt Klasici u rebama. Priznajem početak je grub, ali ako su pametni nastavit će dalje razvijati ga. Treba uvijek gledati perspektivu,to je i moj profesor iz 5. gimnazije uvijek govorio :“ Ne smiješ postaviti cilj završiti fakultet,cilj mora dosezati dalje. „
Što misliš nedostaje li mladima u Splitu želje za odlaskom u kazalište, imaš li neku ideju kako ih pridobiti?
Nedostaje danas mladima želja općenito. Sve je teško pokrenuti,danas su mladi jako površni. Prvo pitanje je: koliko ću zaraditi,što ću dobiti. To nije samo problem Splita već globalni problem. Nitko nema želje skupiti ekipu i to u pravom smislu te riječi,da nešto naprave skupa. S obzirom na to, nije čudo da neće ići još i u kazalište. Privući? Možda je ovo dobra prilika,svi su mladi glumci,tekst je mlad,namijenjeno je mlađoj publici. Mislim ovo je eksperiment koji možda ni neće uspjeti i ja sam toga svjesna,ali bitno je pokušati,napraviti nešto. To je rizik ovog posla. Možda će se svidjeti dvoje ljudi, a 35 ne će . Iako mislim da bi im se moglo svidjeti jer ima dosta plesa i glazbe, nema mnogo govorancije jer mladi ne vole propovijedi.
Kakve likove najviše voliš igrati?
Kad su dobri tekstovi onda su dobri i likovi. Tako na ovom tekstu čak nakon toliko dugo vremena imam osjećaj da smo zagrabili polovinu i da ima još. Također, možeš iskopati svašta,neku rečenicu možeš izgovoriti na više načina. Volim dobre tekstove, zato i volim klasiku.
Da nisi glumica,što bi bila?
Sad mi je to teško odgovoriti jer sam glumica. Veliki dio moga života vrti se oko kazališta tako da bi vjerojatno završila u kazalištu možda na drugačiji način. Od školskih predmeta uvijek sam voljela kemiju.
Vino ili žestica?
I dobro vino i dobra žestica.
Kad bi mogla birati da igraš neki književni lik,koji bi to bio?
Voljela bih igrati neki muški lik iz klasike,možda iz Rata i mira
Za kraj, tvoj najdraži citat je?
Imam ih više. Volim Starca i more, mislim da je cijela knjiga citat. Super mi je i jedan iz Romea i Julije kada ona kaže: „Što mora biti,bit će.“