Mještani se prvog dana nove godine okupljaju oko velikog
božićnog drva postavljenog na selačkoj pijaci, nazdravljaju i pozdravljaju novu
godinu. Pod bor se neizostavno postavlja bačva mladog vina kojim se časte
prisutni mještani i namjernici iz susjednih sela i zaselaka. Prije bi se uz vino
redovito na improviziranoj trpezi našao i suhi bob, kako bi vino bolje klizilo
niz nepce.
Kolovođe s crvenim kapama i svilenim krožunima poveli bi kolo, koje
bi se širilo i širilo, dok naposljetku ne bi zaplesali svi koji su došli svjedočiti
još jednom tradicijskom pučkom slavlju. Kolo se u Selcima pleše i dalje, osim
kad vremenske nepogode pomrse račune selačkim entuzijastima. Istina da je ono
svake godine sve uže i uže, ali je itekako još prisutno u sentimentu Selčana.
Stariji sudonici sjećaju
se kako se kolo plesalo još 1952., što je podatak ko memoriran klesanjem u kamenu
ploču na selačkoj pijaci. No od svojih starijih suvremenika naši su stari slušali
o plesanju kola još i prije, pa smatraju da je nakon Drugog svjetskog rata
obnovljeno, a ne započeto. U pabirčenju po starim dalmatinskim listovima, pronašao
sam zaista i potvrdu takvoj pretpostavci.
Pronašao sam dopis u
Narodnom listu iz siječnja 1914. u kojem je opisano blagdansko ozračje u
Selcima. Dopisnik piše kako je na sam Badnji dan osvanula prastara slavenska
vatra i potrajala osam dana. Stara godina 1913. ispraćena je svirkom i
talambasima, nakon čega se mlađi naraštaj okupio u slavnoj selačkoj čitaonici „Hrvatski
sastanak“. Odbijanjem dvanaeste ure, nova godina bila je pozdravljena „Lijepom
našom“, nakon čega je netko od prisutnih čestitao novo ljeto, a jedan
akademičar pozdravio sve prisutne kroz 1914. u „Sokolu“.
Osim badnjaka,
zanimljivo je kako se u dopisu spominje i narodno kolo, koje te godine nije
održano zbog nevremena, ali je još svečanije održano na Sveta tri kralja. Na
tom se događanju okupilo oko tisuću ljudi, a dvojica akademičara rupcima su
povela kolo koje je brojilo oko 250 sudionika, te je zabava potrajala oko tri
sata.
Dopisnik u duhu ondašnjeg iluzornog jugonacionalističkog zanosa uz
pozivanje na slavensko jedinstvo Hrvata, Srba i Slovenaca ističe važnost
očuvanja starih običaja pred tuđincem koji narodu truje život, um i srce,
misleći pritom na austro-ugarske vlasti. Također smatra kako bi bilo zgodno
narodu prigodice protumačiti postanak i smisao naših praslavenskih predaja i
običaja. Dopis je nastao početkom siječnja 1914., u iste dane kad je u Selcima,
inspirirana istim panslavenskim motivom, postavljena prva bista Lavu Nikolajeviču Tolstoju na svijetu, što mala Selca
upisuje i na svjetski književni zemljovid.
Tekst dopisa potvrđuje kako
se paljenje badnjaka te plesanje narodnog kola još prije 106 godina, točnije u
siječnju 1914., smatralo prastarim slavenskim običajem, no ne donosi točne
podatke otkad tu tradiciju baštine Selca. Do više podataka teško je doći s
obzirom da su najvažniji arhivi i mjesna čitaonica nestali u vatri uslijed
fašističke paljevine u kolovozu 1943. godine. No predanim radom i sveobuhvatnijim
istraživanjem možda bi se ipak uspio pronaći još stariji spomen održavanja ovih
narodnih običaja. Usporedno s time, treba ustrajati u njegovanju istih, jer kao
što piše u jednoj pjesmi već spomenuti Matoš „Po narodu si svome sve, / Bez
njega – Niko, Neko“.