Hrvatski alpinist, putopisac, redatelj dokumentarnih filmova i emisija, zaposlenik HRT-a, član HGSS-a – sve je to Stipe Božić. Nedavno se vratio s ekspedicije na koju je poveo i poznatoga hrvatskog glumca Vedrana Mlikotu. Krenuli su u potragu za tijelom Ante Bućana, a u razgovoru nam otkriva kako je prošla ta ekspedicija i još mnoštvo toga…
Vratili ste se nadavno s ekspedicije na kojoj ste pokušali pronaći ostatke pokojnog Ante Bućana. Kako je to prošlo?
– To je bilo pod planinu Manaslu, visoka je 8156 m i tamo se 1983. godine dogodila nesreća našoj splitskoj himalajskoj ekspediciji. Dogodila se nesreća u kojoj su poginuli Ante Bućan iz Mravinaca kod Splita i Nejc Zaplotnik iz Kranja. Tom prilikom, tada, par sati iza nesreće smo našli tijelo od Zaplotnika, ali nikada nismo našli tijelo Ante Bućana. Godinu kasnije opet je bilo nas četvero pod Manasluom, ispenjali smo tu planinu južnom stranom, taj uspon je bio jedan od naših najvećih uspjeha i uspomena na našeg prijatelja. Sada nakon toliko godina činilo nam se da bi možda mogli uspjeti, da je ledenjak otišao nizbrdo, da bi možda mogli naći ostatke. Ali, sad kad smo bili tamo, zetekli smo frapantne promjene. Prvo, radi globalnog zatopljenja sam ledenjak se skroz promijenio, pao 50 metara niže, spustio se. U zadnjem potresu na ledenjak su sa strane pale padine sa druge planine, tako da nismo mogli ništa naći. Nismo uspjeli naći niti grob od našeg prijatelja Zaplotnika kojeg smo bili zakopali na, ajmo reć čvrsto i sigurno tlo.
Koliko dana ste bili tamo?
– Bili smo 25 dana. Osam dana smo bili pod Manasluom i tražili tijelo Ante Bućana, a onda smo nakon svega pošli pod Mount Everest. Bilo je više da posjetimo opet obitelj jednog prijatelja, Ang Phua, koji je poginuo ’79. godine, kada sam se ja prvi put popeo na Mount Everest. Posjetili smo njegovu obitelj.
Kako to da je Vedran Mlikota išao s Vama i kako se glumac tamo snašao?
– Vedran je planinar, dugo se znamo. Radili smo na predstavi “Čudo u poskokovoj dragi” za kazalište Kerempuh. Ja sam radio uvodni video za tu predstavu. U raznim tim susretima pala je ideja, odnosno on je izrazio želju da ide. Budući da ima kondicije i volje, dobro se snašao. Bio je super, dobro se pripremio. Pripremao se na Biokovu, na Sljemenu tako da je zaista bio dobro pripremljen.
I, planira li ponovno u neku ekspediciju?
– Kaže da bi rado ponovio još koji put, al vidit ćemo kad će to bit jer nije lako tek tako otić tamo. Daleko je, veliki su troškovi i organizacija u pitanju.
Što Vam je iduće u planu?
– Sad još točno ne znam, vjerojatno ću ići u proljeće u Španjolsku snimat prijatelja koji ide na onaj camino- poznati hodočasnički put od Pirineja do Santiago di compostele, to je 800 km pješačenja. Međutim, on je počeo ići iz svog rodnog mjesta Radošića, a mi ćemo ići snimati tu zadnju etapu. Već sam jedan dio snimio. To me sada zanima, takve priče. Zaposlenik sam HRT-a i snimio sam preko stotinu dokumentarnih filmova, a zanimaju me takve neobične pustolovine.
Osvojili ste puno vrhova. Imate li neku neostvarenu želju?
– Puno toga sam ispenjao, ne znam šta bih još mogao poželjeti. Ostao mi je neostvareni san otići na Novu Gvineju, na tamošnji najveći vrh.
Član ste HGSS-a. Kakav je odnos države prema HGSS-u, koliko se država brine za to da imate sve što vam je potrebno za rad?
– Volonter sam kao i svi, bio sam pročelnik skoro 15 godina, i dalje sam aktivan, promoviram to.. Više se mi brinemo o državi nego država o nama. Zapravo, imamo nekakvu permanentnu borbu da državu uvjerimo da svakom čovjeku koji se nađe na našem prostoru van urbanih sredina treba pomoć, treba mogućnost spašavanja. Ali, često smo neshvaćeni baš zato što to radimo volonterski i mnogi nam uvaljuju taj vrući krompir- zašto mi to ne naplaćujemo?! Ali, naplaćivati ne možemo ako smo volonteri, ne možemo u onom klasičnom smislu. Ali opet, kad država treba dati neki prostor gdje bi mi mogli raditi i tako dalje… onda su to problemi, i stalno se tako vrtimo u krug, da mi njih tjeramo da se nešto pomakne.
Je li više akcija spašavanja ljeti ili se samo tako čini zbog silnih turista koji se gube?
– Nije samo ljeto, nego bude i u proljeće i u jesen kada su intenzivnije aktivnosti na rijekama, planinama… ali istina je da ljeti turisti dođu nespremni. Dosta posla imamo i sa našim hrvatskim građanima, starije dobi, koji nestanu na raznoraznim vremenskim neprilikama itd, itd. Uglavnom, cijela godina je aktivna.
Kakav je osjećaj spasiti nekoga?
– Za nas je to ispunjenje naše želje da pomognemo i u tom smislu odagajamo mlađe i zapravo ne možemo odoljeti koliko imamo zahtjeva za primanje u našu službu. Ali, u našu službu se ne može upisat nego mi imamo naše izviđače koji po klubovima traže specijaliste, s njima pregovaraju, vide kakvi su, idu na obuku… i zapravo su odabrani mladi alpinisti, speleolozi i slično.
Kako funkcionirate kad se nešto dogodi, postoje nekakva dežurstva?
– Postoje dežurstva, ali kada su veće akcije u tijeku šalje se obavijest posebnim načinom i dolaze svi koji mogu. I uvijek je odaziv puno veći nego što nam zaista treba.
Je li Vam se neka od akcija posebno urezala u pamćenje?
– Kornatska tragedija mi se u zadnje vrijeme posebno urezala u memoriju. Imao sam na stotine drugih akcija i spašavanja, ali Kornati su ostavili najveći ožiljak. I meni i mojim prijateljima koji su bili tamo, jer je to bila nesreća velikih razmjera. Suosjećamo sa rodbinom i sa ljudima koji to proživljavaju.
Imali ste nekakvih zdravstvenih problema, premosnicu. Koliko Vas je to omelo u vašim aktivostima?
– Bio jesam neko vrijeme spriječen radi toga, međutim na sreću je sve to dobro prošlo. Mogu odlazit u planine i na spašavanja. Nije me skroz onemogućilo, ali svaki neugodan događaj ostavlja traga na čovjeku.
Otkud ljubav prema planinama? Vaš otac vam je čak i branio takve aktivnosti?
– Zapravo, to je bilo koncem ’60- ih godina kada je to bilo vrlo nerazvijeno kod nas, u Splitu posebno. Ljudi nisu tada razumjeli to, a pogotovo moji roditelji koji su bili sa sela. Mene je potaklo to što je to bio kontakt sa svijetom, privlačile su me daljine, novi horizonti, Alpe u tom razdoblju, pa kasnije Himalaje… eto to me privuklo.
Koliko je za jedan uspon potrebno pripreme?
– One prve Himalaje, prvi Mount Everest ’79. godine, mi smo se pripremali tri godine. Fizičke pripreme, učenje engleskog, zdravstveni pregledi, razni testovi, toga je bilo čudo… vrlo ozbiljne pripreme koje su kasnije rezultirale tim velikim usponom.
Kakav je bio osjećaj popeti se na Mount Everest?
– To je najviši vrh na svijetu. Prvo, kako sam odavde, iz Dalmacije, to je bilo neočekivano za sve pa i za mene, ali kad se već dogodilo nitko sretniji od mene. Sjećam se baš, osjećao sam se kao da to radim za sve prijatelje, za one koji su sanjali o tome i slično.. nekako, to je bio veliki događaj i velika euforija.
A promislite li ikada da bi se nešto loše moglo dogoditi?
– Pomisao na smrtnost ili na nesreću uvijek je prisutna, ali čovjek se pripremi tako da pripremi sve da se to ne dogodi. Ako se već dogodi, to je sudbina.
I Vaš sin bio je član HGSS-a. Jeste li mu vi usadili tu ljubav?
– Pa ne znam. On je bio čak i juniorski prvak u boksu Hrvatske. To mi nije bilo previše drago, ali mi nije bilo drago ni da se alpinizmom bavi jer znam što to znači. Ali on je to nekako zavolio sam, i kćerke isto. One se više bave sportskim penjanjem, ali ja ih nisam na ništa silio, niti sam ih na to navodio, oni su svi to nekako sami počeli.
Kada se djeca mogu početi baviti ovakvim aktivnostima i gdje?
– Postoje klubovi i društva, HPD Mosor, Marulijanus… ima raznih društava koji imaju izvrsne voditelje, trenere i to je najbolji način da se djecu profilira u ovom sportu, pa i u drugim sportovima. Može se već oko 4-5 godina krenut, malo se igraju, vataju, druže se sa vršnjacima pa vide jel im paše ili ne.