Hoće li suđenje Josipu Perkoviću i
Zdravku Mustaču, koje je danas započelo u Münchenu, ujedno biti i
početak raskrinkavanja zločinačkog jugoslavensko-komunističkog
sustava i službi kojima su njih dvojica vjerno služila, pitanje je
na koje mnogi od nas očekuju odgovor.
Unatoč silnim otporima, opstrukcijama
i različitim bizantinskim političkim manevrima koje je uložila
aktualna socijaldemokratska vlast, Perkovića i Mustača nisu mogli
spasiti od izručenja najsnažnijoj članici Europske unije –
Njemačkoj.
Takvo ponašanje ne može se racionalno
objasniti – znajući da su upravo Josipović, Milanović, gđa Pusić
i ostala družina članstvo u Europskoj uniji propovijedali zbunjenom
narodu kao svojevrsnu religiju – jedino ukoliko takvo ponašanje u
sebi ne krije i strah od urušavanja vlastite političke i ideološke
paradigme.
Tog sparnog ljeta prošle godine
odvijala se prava politička drama na unutarnjem i vanjskom planu
koju su inscenirali vladajući svjesno opstruirajući izvršenje
europskog uhidbenog naloga po kojemu su bespogovorno bili dužni
izručiti ovaj dvojac zemlji tražiteljici.
Svjesno se blamirajući pred
međunarodnom zajednicom te riskirajući i uvođenje sankcija
Hrvatskoj zbog neizvršavanja preuzetih obveza Milanovićeva vlada je
na najuvjerljiviji način posvjedočila do koje je mjere spremna
braniti “vrednote” bivšeg jugokomunističkog zločinačkog
sistema.
Sadašnji prijepori s Mađarima oko
nesretne Ine samo su nastavak te udbaške borbe za prevlast i novac
između suprotstavljenih strana. Naučeni na lagodni, parazitski
život bez rada ta komunistička i udbaška kasta u jednom trenutku
je -zahvaljujući neupućenom Sanaderu i njegovim dilovima s
Mađarima- ostala bez te zlatne koke koja im je desetljećima
donosila zlatna jaja.
Hrvatski emigrant Stjepan Đureković,
koji je 28. srpnja 1983. godine zvjerski ubijen u Wolfratshausenu kod
Münchena, godinama prije bio je direktor marketinga u toj istoj Ini
i zasigurno ga Udba nije likvidirala zbog neprijateljskih stavova
prema Titu i Jugoslaviji nego zbog spoznaja koje je imao o kriminalu
u tom gospodarskom i financijskom udbaškom leglu.
Sinovi komunističkih moćnika sa
svojim tvrtkama kćerima od Londona do Lugana na krvi mučenika i
muci nesretnog naroda bezobrazno su se obogatili i danas
predstavljaju kremu društva ovdje i vani.
Da ne bi bilo zabune, ova, poput
karcinoma zloćudna, struktura ima sposobnost zahvaćanja i širenja
po čitavom političkom korpusu, tako da u Hrvatskoj ne postoji niti
jedna stranka u kojoj se ova bolest ne razvija. Još tamo 90-ih,
dakle u ratnim godinama, sa svojim pretvorbenim zakonima bivši
direktori Ine, Astre, Končara i ostalih udbaških ekspozitura
uspjeli su nacionalno bogatstvo stvarano desetljećima uništiti i
ostatke podijeliti između sebe, dok su hrvatski branitelji ginuli i
ne znajući što im se sprema iza leđa.
Onda, a ni danas nije bilo snage niti
političke volje da se iz hrvatskog društva protjeraju nositelji
takvih pojava. Čak štoviše, danas su metastazirali po cijelom
društvu, ušli su u sve strukture i teško da postoji brz i
učinkovit otrov koji bi ih sve podavio.
Ovo gore navedeno namjerno nije
stavljeno u navodnike, jer i žrtve poput pokojnog Đurekovića nije
navodna, nego je stvarna žrtva; izravna posljedica djelovanja tih
zlikovaca.
Pitanje koje se samo od sebe postavlja
glasi: dokle će ovo biti ovako?
Bit će upravo dotle dok ovu nesretnu
zemlju ne zahvati pravi politički tsunami koji će otpuhati u
nepovrat gomile udbaškog smeća vješto raspoređenog i brižno
razvrstanog po svim dijelovima Lijepe naše.