Nevjerojatno
puno knjiga sam pročitala u životu – rekla mi je gospođa Bijelica, umirovljena i jedra profesorica
političke ekonomije u svojim ranim osamdesetima – “a
nikada nisam čula da je Majka Marija zadnje godine svog života
provela u Efesu u Turskoj!“
A upravo smo se kretale, zajedno s kolonom hodočasnika, prema kući
Majke Marije smještene na brdu Slavuja nedaleko od sela Selcuk u
Turskoj.
I
zaista, kada sam se bolje promislila, malo se ikada pričalo o Majci
Mariji nakon Isusova uskrsnuća. Gdje je mogla otići majka
nakon što je svjedočila brutalnostima kojima su država i crkva
izložile njezinoga sina Isusa Krista? Gdje je mogla otići majka
koja je svjedočila izboru svog naroda da se razbojnika Barabu pusti
na slobodu a njenog sina pribije na križ? Gdje je mogla otići majka
koja
je gledala, potom, posljedice sinovog izbora koji ga je doveo pod
teški križ na surovi put od 14. postaja uglavnom popraćen
indiferentnošću naroda koji je to sve mirno promatrao iz prikrajka?
Gdje je mogla otići majka
koja je gledala kako joj sina razapinju na drveni križ kojemu je
britki vršak Longinovog koplja došao kao melem na izmučeno tijelo?
Gdje je morala
otići i
majka
koja je shvatila da njezin sin nije uspio spasiti čovječanstvo
dajući im sebe?
Jer
vidjela je majka ubrzo da su i države i crkve ostale podjednako
željne opstanka na vlasti po cijenu ratova, intriga, razaranja i
bratoubilaštva. I vidjela je majka ubrzo da su ljudi bili u istom
(većinskom) omjeru onesvješteni i indiferentni na dobro a da su
nastavili puštati barabe a razapinjati ljude slične njezinome sinu.
A
onda je vidjela majka Marija nešto što ju je gotovo dokrajčilo
– da su ljudi nastavili raditi iste i još gore gnjusobe a
dosjetili su se uzeti časno ime Isusa Krista u svoja šporka usta
ili, još gore, često su tvrdili da djeluju u ime i Sina i Oca
njegovoga, kojega poznaju.
Znala
je, međutim, koje su bile posljednje riječi njezinoga sina jer
obratio se Isus, na kraju samo dostojnim ušima, njezinim i Ivanovim:
„Majko evo
ti sina, sine evo ti majke.”Kažu da je Majku Mariju nezin novi sin Ivan Evanđelista poveo u
Efes i da je tamo provela posljednjih desetak godina svoga života.
Zanimanje za posljednje dane Bogorodice oživjelo je ponovno u 19.
stoljeću kada je redovnica Anna Catherina Emerich u svojim vizijama
vrlo detaljno opisala kuću: “… Marijina
kuća je jedina bila izgrađena od kamena. Staza iza nje vodila je
preko stjenovitog brda odakle se kroz granje mogao vidjeti Efes i
more sa mnogim otocima…. Barem
su tako potvrdile naredne vizitacije.
A
u Efesu se nalazilo ono što se nekada ubrajalo među sedam svjetskih
čuda antike – veličanstveni
Artemidin hram.
Artemida je bila ona božica koja je predstavljala Majku Prirodu.
Artemida nikada nije prikazana kako sjedi. Ona je imala crno lice i
crne ruke kao zemlja koju predstavlja odjevena u plašt od biljaka i
životinja koje se rađaju iz njene fertilne crnine, čuvala je
gradove okrunjena i sama gradom na glavi a bila je, nadasve plodna. I
svoje se plodnosti nije sramila jer je predstavljala – prirodu –
koncept koji postoji od pamtivijeka. Artemidina plodnost akcentirana
je višestrukim dojkama hranilicama a univerzalnost stavom čvrstim
kao mumija.To što su je nazvali poganom nije joj smetalo jer je
znala da prirodi, koju predstavlja, davaju mnoga imena. Neka, često,
pogrdna. No Majku Mariju je prepoznala odmah kada se približila
močvari (u kojoj se nekada nalazio njezin veličanstveni hram) jer
je i sama bila Majka. I njezin hram su rušili luđaci kroz povijest
pokušavajući je prekriti velom. Ali ona, vrlo prirodno, uvijek
trijumfira.
Kip
u kući Majke Marije u Efesu prikazuje onu njenu verziju Marije
kao Žene iz Apokalipse – s Mjesecom pod nogama
– i dobro je da je tako. Previše smo se ogriješili kroz stoljeća
o ženu i majku i prirodu. A Žena iz Apokalipse nikada ne sjedi! Baš
kao i Artemida iz Efesa na čijem je razrušenom hramu sklopila oči
Majka Marija. Nekada ih, zbog blata u koje su ih obje uvaljali, zovu
Madonne
della Palude
ili Crne
Madonne
ali kako god da ih nazoveš – bezvremenske su, neuništive i dugo
pamte!