Akram Alhourani je 80-ih godina studirao u Zagrebu na Filozofskom fakultetu i naučio hrvatski jezik. Kao i većina sirijskih studenata, nakon fakulteta se vratio u rodnu zemlju, gdje je uskoro dobio posao i zasnovao obitelj.
Danas, 30 godina kasnije, Akram se vraća u Hrvatsku, s njim je i najmlađi sin Wissam, no kroz Lijepu samo prolaze, cilj im je Švedska. Akrama smo upoznali jer je jedini od nekoliko tisuća primljenih migranata znao hrvatski jezik i pomagao je volonterima Crvenog križa kao prevoditelj.
Kaže da je u Hrvatskoj, za razliku od Srbije, super jer su u susjednoj državi za rješavanje dokumentacije čekali do 13 sati. Veli kako Sirijci komuniciraju među sobom i kako su javili da će sve u redu biti čim dođu u Hrvatsku.
– Krenuli smo iz Turske, preko Grčke do Makedonije odakle smo došli u Srbiju. Tamo nam je teško bilo. U redu za rješavanje dokumentacije smo čekali i do 13 sati, a to je jako dugo. Ovdje u Opatovcu to ide jako brzo i nema velikog čekanja. Među nama se zna da kad se dođe u Hrvatsku da će biti puno lakše za nastaviti put i uvijek netko javlja drugima koji tek pođu što i gdje se događa i kako – veli nam Akram.
Nada se Akram Švedskoj, Njemačka mu za razliku od drugih nije cilj. Objašnjava kako ima tri razloga zbog kojih želi u Švedsku, tamo ima prijatelje i rodbinu koji će njegovoj obitelji pomoći.
– Dva sina su stala sa studijem u Siriji i već tri godine nisu na fakultetu, što je jako loše. Treći sin je u srednjoj školi, a najmlađi Wissam, koji je sa mnom bi trebao u sedmi razred. U Švedskoj je dobro obrazovanje i volio bih da svi tamo nastave svoje škole – priča Akram.
Prisjetio se studentskih dana i putovanja hrvatskom obalom koja ga je ostavila bez daha.
– Kao student sam dosta putovao obalom i zaljubio sam se u Rovinj i Split, ta dva predivna mjesta. Split je jako lijep grad i ima jako dobre ljude – prisjetio se Akram.
Kako je vrijeme odmicalo,tako je i Akramova grupa došla na red za ukrcaj na autobus, potom vlak za Mađarsku.
– Hvala vam u ime mog naroda još jednom što nam pomažete i što ste ovako dobri prema nama. Nadam se da ćemo se nekad opet sresti i jako mi je drago što sam u Hrvatskoj u kampu na putu za Švedsku – oprostio se Akram i izgubio u koloni prema autobusu.