Kad
je Jadranka Kosor pri kraju svog mandata odlucila štedjeti na vodi s raznovrsnim okusima i uredskim
klamericama, znali smo da je njezinoj vladi kraj. S ekonomijom banalnosti
završio je mandat današnje kraljice Twitera. Banalno, ali ipak s osjećajem
nelagode i straha pred neizvjesnom
budućnošću.
Danas
s tom istom nelagodom gledamo tehničkog premijera koji traži, štoviše, zahtijeva
još jedan mandat, a kampanju vodi kao da
s državom nije uredovao autoritarno, arogantno I neznalački gotovo četiri
godine. Dovoljno se samo prisjetiti početka mandata kada je “znalački” ukinuo
gradnju Pelješkog mosta, premda ni tada, a ni danas nije znao što umjesto njega.
Sreća
je ipak što nije poslušao genijalni plan iskreiran u ministarskoj glavi Hajdaša
Dončića da most zamjene trajektom koji bi, eto, vozio dvadesetčetiri sata kako
bi spojio jug sa ostatkom zemlje. Ali da nije bilo Bruxelessa tko zna kako bi
na koncu završila ova Dončićeva prometna inovacija. I tako je mandat proveo u beskrajnom nizu gospodarskih pokušaja i promašaja. Najavljivao zakone o outsorcingu, monetizaciji, oporezivanjima i privatiziranjima, jadranskim bušotinama, ličkim silicijskim dolinama i ostalim
grandiozno propalim planovima.
Dovoljno
se samo prisjetiti da je od Plana 21 ostao samo kukuriku rekord zaduženja
zemlje za više od osamdeset milijardi kuna, što je najveće zaduženje u
povijesti Hrvatske u mandatu jedne vlade. Nikad se nije nitko više zadužio od
Milanovićeve vlade od osamostaljenja zemlje. Kao da su se njegovi ministri
natjecali u neslavnim rekordima. Nesretnom, propalom vlasniku poljoprivredne
apoteke, Europa je višekratno vraćala strategiju ruralnog razvoja i sa više od
tristo primjedaba i kritika, dok je nacionalna privreda čekala novac iz EU
fondova. Čekalo se da se ministar obuči za zahtjevne ministarske poslove.
Milanović tvrdi da im nije dovoljan jedan mandat, traži i drugi, valjda da od
Jakovine napokon napravi eksperta. Možda je ipak najveći rekord ove vlade na
vlastitoj koži najbolje osjetio Sigmar Gabriel, ministar gospodarstva I
energetike u vladi Angele Merkel koji je tražio prijam kod ministarice vanjskih
poslova od ranog proljeća 2014. da bi mu, Vesna Pusić odgovorila da nema
slobodnog termina do listopada. Za njemačkog ministra najjačeg njemačkog
resora, najjače zemlje Europe ova vlada nije naprosto imala vremena. Razumljivo
kad je Zoranu Milanoviću I Vesni Pusić uvijek bila važnija ideologija od
ekonomije. Od Bleiburga i Perkovića, do gej brakova i zdravstvenog odgoja.
Investicije
I gospodarstvo Kukuriku ekipa ostavila je sebi za drugi mandate. Nema više
“Kukuriku” hedonizma I njegovih sljedova, od sada su oni Hrvatska raste i nema
više povratka na staro.Valjda na stari Plan 21 valjda i na prazna obećanja. U
drugom bi mandatu oni navodno drugačije. Zato današnjom predizbornom galamom
Zoran Milanović želi zaglušiti odjeke svojih neuspjeha.
I nije se čuditi zašto kao premijer nije mogao
uspjeti. Puno govoriti, a malo raditi nigdje i ni za koga u cijelom svijetu nije
neka formula za uspjeh. Osim za Alexa Brauna i Zorana Milanovica. Braun je mozda
osrednji PR-ovac, ali je izvanredan poznavatelj postkomunističkog tranzicijskog
okoliša u kojem obitavaju zapušteni, medijski indoktrinirani I neinformirani
birači. Jer zašto Radmanov HRT, Nova TV ili, pak bigbrotherovski RTL ne upitaju
profesionalno i nepristrano- “Što si druže Premijeru radio četiri godine, zašto
si zabušavao na radnom mjestu, ljenčario, donosio i ukidao vlastite odluke.”
Neka pitaju i Tomislava Karamarka, što bi radio u svom mandatu, dobije li ga.
Ali Braunovska okupacija medijskog prostora nudi nam zamijenu teza, pa nam se
Milanović nudi kao potpuno novi mandatar, a Karamarka preispituju kao da je on
upropaštavao zemlju u posljednje četiri godine. Pa su se tako hrvatsko-braunovskom
PR magijom vrhunski njemački ekonomski stručnjaci prometnuli u prnjavorske neznalice,
a najveća premijerska neznalica u povijesti hrvatskih vlada, u tobožnju novu
nadu hrvatske budućnosti I rasta. Kao građanka ove zemlje koja sam živjela i jedva preživjela mandat Kukuriku vlade bojim se Alexa Brauna i Zorana
Milanovića. I svaki razuman I odgovoran čovjek trebao bi se bojati tog dvojca,
u kojem se jednom fućka za “ slučajnu drzavu” dok drugi misli samo na to kako maznuti pare i zbrisati.