Mnoge su stare
hrvatske legende vezane uz neko drvo, stablo nekog šumskog roda. Mnoge su od
njih vezane upravo uz hrast, a upravo je hrast povezan i s jednim od
najstarijih dijelova religijske mitologije. Naime, rašireno je vjerovanje da je
upravo od hrastovine bio napravljen Kristov križ. Hrast je od davnina ukorijenjen
u drevne hrvatske priče, mitove, legende i vjerovanja pa ne čudi što je u njima
dobio i mnoštvo pučkih naziva. A jedan od takvih naziva za hrast upravo je
istoznačnica duba, koja se drugdje mogla koristiti i općenito za neko drugo
drvo. No, prvenstveno dub ukorijenjen je i u starim narodnim poslovicama: “Kad
dub pade, svak’ mu drva krade”. U ovoj poslovici očita je tradicionalna
povezanost naroda i , u zimskim uvjetima, potrebe za ogrjevom, koja je u nekim
prošlim vremenima i uvjetima življenja, znala činiti i razliku između života i
smrti.
Janjiša dub o
kojem govorimo nalazi se u Vinjanima Gornjim, a koji su naselje u sastavu grada
Imotskog. Vremenom je postao jednim od simbola samih Vinjana, koji je nadaleko
poznat i prepoznatljiv. No, uz njega su također vezane i neke priče, legende i
vjerovanja. Jednu od tih priča ispričao mi je Ante Lončar zvani “Antić“
(1903-1997). Lončar je bio prepoznatljiv u svom radu s kamenom, posebno u
izgradnji tradicijskih kamenih fasada i različitih suhozidina, u vremenu kada
je život još bio sveden na okvire prenesenog znanja i naučenog tradicijskog
iskustva. No, “Antić” je bio i poznati pučki pripovjedač kakvih nije bilo
mnogo. Pripovijedao je s takvom lucidnošću da bi slušatelj stekao dojam kako je
on sve dijelove priče osobno vidio, čuo i doživio. Iduću sam priču zabilježio
1995.godine, u njegovoj devedeset i drugoj godini života. Ovdje je donosim u
ponešto skraćenom obliku i dijelom prilagođenu duhu izražavanja današnjeg
vremena.
“Bilo je to u
stara vremena. Turci navalili sa svih strana i nisi nigdje mogao maknuti od
njih. U livanjskom kraju bio je na vojnoj službi jedan Turčin, neki Murat, koji
se dugo udvarao Mariji, posebno lijepoj jedinici u staroga ćaće. Marija je
odbijala sva njegova udvaranja i nije željela s njim ašikovati. Nakon nekog
vremena Murat je dobio vojni premještaj iz Livna u Imotski, na službu. Prije
nego što je otišao, pokušao je ponovo udvarati Mariji. Ali ponovo bez ikakva
uspjeha. To je Turčina toliko razbjesnilo da se zakleo na osvetu. Prošle su od
tog događaja tri ili četiri godine. U međuvremenu, Marija je pronašla
odabranika svog srca, nekog našeg Janjiša. Murat je saznao za to. Nije
zaboravio na osvetu. Kada su se svatovi s mladom vraćali iz livanjskog kraja,
Murat i njegova turska družina su ih dočekali. Murat je od Marije tražio tursko
pravo prve bračne noći, ali ga je Marija ponovo odbila. Nakon toga Turci
izvadiše oružje i pobiše sve svatove, a s njima i mladence. Tada nije bilo kuće
u Janjiša, Đereka, Tomasovića da nije bila zavijena u crno. Svi su tu nekoga
svoga izgubili. Kako je bilo dosta sasječenih od sablji, nisu ih mogli
razaznati, koliki je bio Muratov gnjev. Pokopaše ih sve na jednom mjestu. Ispod
Janjiša duba. Tako su mladenci u smrti ostali skupa, kad u životu nisu mogli.”
Ne zna se točan
datum ovom događaju. Povijesna je činjenica da su Turci vladali Imotskim duge
224. godine (1493-1717), što je širok
vremenski period. U lokalnom kraju postoji i usmena predaja vezana uz razdoblje
iza Drugog svjetskog rata. Naime, prilikom proširivanja i asfaltiranja lokalne
prometnice, a koja prolazi u samoj blizini Janjiša duba, radnici su pronašli
“nekakve ljudske kosti“. Priča dalje kaže da je problem brzo riješen dodatnim
nasipavanjem kamiona zemlje. Možda su to bili upravo ostaci nekog od sudionika
tih davnih, tragičnih, krvavih svatova. Postoje i pojedine tvrdnje da se u blizini Janjiša duba nalazilo i staro
tursko groblje, koje je služilo potrebama Turaka smještenih na području Imotske
krajine. Međutim, nismo uspjeli pronaći nikakve konkretne povijesne zapise koji
bi potvrdili autentičnost ove tvrdnje.
Uz Janjiša dub
vezana je i legenda o tragičnoj sudbini onih koji, na bilo koji način, oštete
stablo. Jedan je radnik, kako tvrdi usmena predaja, uklonio granu koja je
smetala asfaltiranju puta. Dva dana poslije stradao je “u nejasnim
okolnostima“, ma kakve one bile. Također je rašireno i vjerovanje o padanju
“crvene kiše“, kada se dub, na bilo koji način, ošteti. Ono je vezano uz
globalna zbivanja diljem svijeta, poput ratova, velikih epidemija ili razornih
prirodnih nepogoda.
U kolektivnoj
memoriji naroda, još uvijek je prisutno sjećanje na tragično stradale svatove.
Stanovnici okolnog područja i poneki putnik namjernik, još i danas ostavljaju
cvijeće u podnožju stoljetnog Janjiša duba, kao spomen na veliku tugu koja je
prije nekoliko stotina godina pogodila čitav lokalni kraj. Nitko od njih nimalo
ne dvoji u istinitost priče o tragičnim, krvavim svatovima. Kažimo i to da je jedan
zagrebački kolekcionar u svom posjedu imao i dvije turske sablje pronađene,
navodno, u blizini Janjiša duba. Tvrdio je da je na njima mogao osjetiti miris
krvi. Možda je to bila upravo krv nekog sudionika krvavih svatova. Nakon
njegove smrti, sabljama se gubi svaki trag i spomen.
Janjiša dub i
dalje stoji kao podsjetnik na jedno prošlo vrijeme, kada je čast predstavljala
daleko više, od onoga što predstavlja danas. A dub svoje korijenje pruža još
dublje u zemlju, kao da želi zagrliti sve kosti ubijenih. I u proljeće listovima
šušti u bogatoj krošnji, kao da svima šapuće tužnu priču o stradalim svatovima…