“Osjećam se kao da vozim struju u Dalmaciju.” –
konstatirao je vozač kombija koji je friško tiskane primjerke prvog broja
Ferala prevozio iz tiskare Novog Lista u Rijeci, za te 1993. godine odsječeni
Split.
Sat i pol provedenih na novinarskom zadatku u Kinoteci
Zlatna vrata predstavljalo je, čisto profesionalno, san svakog novinara ili
urednika. Ekipa na bini ponudila je naime toliko dobrih, sočnih naslova, toliko
je bilo dobrih citata da je teško sve to pobrojati, kamoli izdvojiti najbolje.
Jer, ipak je u pitanju Feral Tribune. Okupila se originalna
postava, Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović,
a sve na promociji monografije “Smijeh slobode – uvod u Feral
Tribune”. Preciznije, njenog drugog izdanja (prvih 750 primjeraka se
rasprodalo u 40 dana, posuo se poslovičnim pepelom zbog prekonzervativne
procjene potencijala knjige Dragan Ogurlić, direktor izdavačke kuće
Adamić iz Rijeke pa je sada tiskano 1,500) opsežne knjige objavljene o Feral
Tribune-u. Materijal, razgovore i dojmove u knjigu od 700 stranica pretočio je Boris
Pavelić, novinar Novog Lista. A naglasio je: motiv za knjigu o Feralu bila
je činjenica da su naprosto u pitanju bile sjajne, izvanserijske novine. Čak i
za internetski portal materijala je ionako previše pa krenimo autorovim
panegiricima (neki će reći potpuno zasluženima, brojniji će pak s gađenjem
okrenuti glavu, no Feral Tribune uvijek je izazivao reakcije) tjedniku od kojeg
su strahovale vlasti …
“Feral Tribune je mnogo više od Charlie Hebdoa”
– To je novinarstvo, nije radikalna kritika. Danas kad
kažemo “Feral”, mislimo na taj kritički duh. Zaboravljamo da su iz
Ferala krenule mnoge važne priče i teme pa su i nakon deset godina od gašenja
Ferala neki mediji objavljivali njihove priče kao “ekskluzivne” što
je naprosto skandalozno. Slučaj Ferala pokazuje što sve može učiniti zla i loša
vlast – lobi organiziran u HDZ-u krenuo je, a da mi nismo ni bili svjesni
intencionalno i sustavno uništavati Feral i tako navukao odij prema njima,
naprosto jer su bile izvrsne novine. Ni koalicijska Račanova vlast nije
napravila nikakav pomak po tom pitanju, nagrade su dobivali kojekakvi mediji,
no Feral nikad. A Feral Tribune je mnogo više od Charlie Hebdoa, ali to je
takva nacija pa to ne želi priznati. – samo je dio motiva i stavova iznio
Pavelić, dodajući u nekoliko navrata kako ne vidi razloga zašto Feral opet ne
bi izlazio…
To je inače bilo i jedno od pitanja Dragana Markovine,
profesora na Filozofskom fakultetu u Splitu i u srijedu navečer izvrsnog
moderatora, upućenog Predragu Luciću, danas kolumnisti i novinaru Novog Lista,
jedinog koji se još koliko-toliko opire “tabloidiotizaciji”, pohvalio
je svoju firmu (a iz njegovih usta je to poprilična hvala) Lucić.
– Može se dogoditi da se do ujutro dogovorimo i da Feral
Tribune ponovno počne izlaziti u nekoj formi. Ali, ja sam za nove Ferale, da
novi ljudi naprave svoje Ferale. – po tom pitanju se izjasnio Lucić, dok je na
pošalice uvijek spremni Dežulović dobacio: “ako znaš nekoga s pet milijuna
eura, odmah krećemo”.
– Čitam danas po internetu kako u Feralu nije bilo intervjua
s Glogoškim, recimo, pa se divim autoru što je uspio napisati 700
stranica nečega što nije bilo. Knjiga je autorsko viđenje Ferala, meni kao
čitatelju prikazana na zanimljiv način, a osim priče o Feralu dao je i
zanimljivu sliku tog vremena gdje se spominju neki likovi kojima neće biti
drago, podsjetit će ih na neke stvari. – dodao je kratko Lucić.
Ratne priče
Pitao je Markovina trojac i o ratnim reportažama i tekstovima,
zanimljivi su bili njihovi primjeri. Dok je Lucića u Beogradu pred rat spasio Bora
Đorđević, Dežuloviću je pak po povratku iz razorenog Vukovara život spasio
nepoznati rezervist.
– Dok je Hrvatska poznata po šutnji koja je trajala, za to
vrijeme je u Srbiji procvao nacionalizam. Na jedan skup išao je Bora Čorba
ogrnut zastavom, oko njega likovi s kokardama, i prišao sam mu tražeći izjavu.
Predstavio sam se kao novinar Nedjeljne Dalmacije, a od nekog njegovog koji me
uhvatio za vrat me spasio riječima “pusti čoveka”. – prepričao je
Lucić. Dežulović je bio u Beogradu, kao hrvatski državljanin, u vrijeme napada
na Vukovar i okupacije grada. Novinarski zadatak je htio obaviti po svaku
cijenu.
– Falsificirao sam dozvolu saveznog sekretarijata kako bi
otišao u Vukovar. Kad su me četnici pretresali, našli su moje prave dokumente
koje sam onako pametan imao kod sebe. Jedan rezervist, nikako mi nije htio reći
ime, spasio mi je život. – kratko je opisao Dežulović, dok je Ivančićeva priča,
glede i unatoč reportaže u Slobodnoj Dalmaciji o padu Drniša, nešto drugačija.
– Dan nakon objave Ferala s jednom od spornih naslovnica,
31. prosinca, došli su me mobilizirati. Kako nisam imao želju provesti Novu
godinu u vojarni, otišao sam iz Splita u Zagreb i nakon nekoliko dana im javio
da ću biti u tom i tom kafiću, i da me mogu pokupiti. Nisam se htio sam
pojaviti jer sam smatrao da je u pitanju politički motivirana mobilizacija.
Doista su došli i potom sam otišao na obuku u vojarnu na Dračevcu… – prekinuo
je međutim Ivančića moderator Markovina opaskom kako je zbog toga jedinstven –
bio je u 4. Brigadi HV-a, a nema ga na popisu, za razliku od nekih koji nisu
bili, ali su na popisu.
Dežulović se podsjetio i na višednevni intervju koji je
izlazio u 14 nastavaka, s Miljenkom Smoje, a na pitanje zašto, kad je
riječ o Feralu, govori “mi”, a o Globusu, odnosno EPH grupi –
“oni” ili “vi”.
– Feral nije bio firma u kojoj radiš, bio je rock ‘n’ roll,
familija, obiteljski biznis. A kad si plaćenik, onda govoriš “vi”.
Inače imam super odnos s tim kombinatom: ja njima tekstove, oni meni pare. Od
1999. godine nitko me od njih nije nazvao, a u prostoru firme sam bio tri puta
po pet minuta. Upoznao bi novog glavnog urednika, no u međuvremenu sam odustao
i od te tradicije.
“Mi smo ’90-tih kao pali s Marsa u Splitu”
U odnosu na Lucića i Dežulovića, opservacije i komentari
Viktora Ivančića su kao i uvijek ozbiljniji.
– Knjigu ne mogu opušteno čitati, iako je Boro unio
izvanredni trud, jer je Feral bio atipičan projekt. Nadam se da ovo nije
kanonizacija. Oko Ferala su uvijek bila prekapanja, a to je dobro. Prema Smoji
recimo imamo mitološke rasprave. Da li imenovati ulicu, dignuti spomenik, ali
ne i analizirati njegov novinarski, književnički rad… Nitko se ne bavi s
time, nema nikakvog diplomskog o tome, a Smoje je veliki autor i potrebno je
kritički se osvrnuti prema njemu. Kod nas se ili veliča ili gazi. Mi smo
’90-tih kao pali s Marsa u Splitu. Feral nikad nije bio splitski list. Naša
prodaja nikad nije značajno bila veća u Splitu nego recimo u Rijeci. Obožavam
ovaj grad, ali mislim da Feral Tribune i Split nikad nisu saživjeli koliko su
mogli.
Iznio je svoj stav Ivančić i o budućnosti novinarstva,
odnosno o njegovom aktualnom trenutku.
– Profesija ima budućnost, ali struka, zanat se izmijenio.
Danas je to miks marketinga i žurnalizma, društvene kritike će i dalje biti,
međutim neće biti fokusirane u medijima, dolazit će iz nekih drugih pravaca.
Danas je novinarstvo ucijenjeno.
Dodao je Ivančić i kako smatra da je utjecaj medija
precijenjen, a kao primjer je spomenuo da je većina medija početkom tisućljeća
bila “u vlasništvu” HDZ-a pa su opet šest mjeseci kasnije izgubili
izbore.
Govorio je Ivančić i o 31-godišnjoj “karijeri”
Robija K. gdje je vrijeme glavni junak, a likovi se ne razvijaju, Lucić o
pisanju kolumni što nije novinarstvo jer nema “svete redakcijske
gužve”, Dežulović o stvaranju Marka Perkovića Thompsona, no o svemu
tome i više imat će prilike svi pročitati u knjizi Borisa Pavelića.