Od kada je prije dvije godine u Splitu osnovan Klub liječenih ovisnika o kocki pomoć kroz program grupnih terapija zatražilo tridesetak obitelji. Kako je za zalječenje najvažnija suradnja i podrška članova obitelji, neki dolaze u pratnji bračnih partnera, a neki u pratnji roditelja. Najmlađi je polaznik imao tek 17, dok je najstarijem 52 godine. Za pomoć im se, kaže Željka Radošević, voditeljica Kluba, najviše javljaju muškarci, a od osnivanja pomoć je potražila samo jedna žena.
– Mlađi ljudi koji nisu upali u toliko duboke probleme su se zaliječili. Našli su posao, neki su nastavili studirati, ali kod starijih korisnika koji su nas napustili imamo saznanja da su se problemi povećali nakon što su prestali dolaziti. U jednom je slučaju došlo i do eskalacije obiteljskog nasilja. Dosta smo s njim individualno radili, pokušali smo ga uključiti u grupu, ali nikako nije išlo – tvrdi Željka Radošević.
Trenutno imaju osam stalnih obitelji koje dolaze na terapije utorkom poslijepodne u prostorije Gradskog kotara Lovret. Sastanci u prosjeku traju 90 minuta. Ključ uspjeha je, napominje Radošević, u suradnji s obitelji, razgovoru i razumijevanju. U Klubu s ovisnicima radi i psihijatar Anđelko Beg, jedini splitski doktor koji se odlučio pomoći ovoj grupi ljudi. Suradnja s partnerom, objašnjava dr. Beg, nužna je i zbog kontrole, jer ovisnici moraju pristati na to da kontrolu nad financijama prepuste bračnom partneru ili roditeljima.
– Obavezno netko mora biti u pratnji, jer će nam onda ta osoba iskreno reći što se dogodilo u zadnjih sedam dana. Znaju nas i lagati. Kao što lažu sebe, lažu i sve oko sebe. Važno je znati je li osoba trošila novac, je li predala sve račune za kupljene stvari, je li sav novac koji dobije dala partneru ili roditeljima – kaže dr. Beg te ističe kako je grupa mjesto gdje korisnici mogu sve otvoreno reći, a izrečeno ostaje unutar grupe.
No, najteže je, slažu se polaznici grupe i stručnjaci, priznati samom sebi da problem zaista postoji. Najstariji član Kluba u kocki je proveo više od 25 godina, a ne kocka zadnju godinu. Na sastanke dolazi redovno i kaže kako je njega terapija izvela na pravi put. Ne samo da se riješio problema ovisnosti, već je naučio i razgovarati sa suprugom koja ga je i dovela u Klub.
– Ne znam kako bih se ikada toga riješio da nisam došao ovdje. Žena me natjerala, saznala je za Klub preko interneta i rekla mi da ili ja idem na liječenje, ili ona odlazi od mene. Prije je za mnom išla u kockarnicu, čupala me vani, a ja bi bježao. Moja sreća u svemu je što nisam posuđivao novac kod kamatara. Prokockao bih sve što bih zaradio i onda bi jedva preživjeli mjesec. Tada bih se smirio pet, šest mjeseci, ali bih opet napravio glupost. U više od 25 godina u mom životu nije postojalo ništa osim kockanja. Krenuli smo iz dana u dan, od utorka do utorka, i danas ne mogu sebi objasniti zašto se ovo nije moglo dogoditi prije 15 godina. Imao bih puno bolji i kvalitetniji život. Problem nam je ovdje bio svima isti, došli smo do ruba i više nije bilo kud. Sada sa ženom odem na ribe, više se družimo, razgovaramo, otvorili smo se jedno prema drugom, idemo na selo kod mojih – kaže najstariji polaznik grupne terapije.
Upozorava kako je problem ovisnosti o kocki puno ozbiljniji, ali se o njemu malo govori.
– Od nas deset prijatelja jedan ne kocka, ja apstiniram, a njih osam je u kladionici. Teško je spoznati da imaš problem, ali svi mi koji smo došli ovdje smo već s tim napravili veliki korak. Na početku su mi odmah rekli da karticu dam ženi, bilo je čudno pristati na 20 kuna džeparca, ali treba napraviti takav rez – dodaje.
Drugi je muškarac pomoć u Klubu potražio nakon deset godina klađenja. Ne igra zadnju godinu i pol dana, a nakon završene terapije siguran je da se uspio zaliječiti.
– Sve je krenulo kao igra i zafrkancija, nisam shvaćao da sam ovisan i da imam problem. Vrhunac ludila dosegao sam krajem 2012. godine i tada sam došao u Klub. Nije mi se sviđao koncept grupne terapije, jer sam zatvorena osoba i nije mi bilo ugodno pričati o sebi nekome koga ne znam. Do tada nisam ništa pričao o sebi, ni sa ženom ni s roditeljima. Dosta sam novaca izgubio, ali to je skroz nebitno s obzirom na to kakav sam ja bio i kakav sam imao odnos s drugim ljudima. Ne žalim za tim što se desilo, ništa ne mogu promijeniti, ali sam preponosan na to što sam uspio napraviti – kaže on i napominje kako se njegov sadašnji život ne može usporediti sa životom koji je živio kada je bio ovisnik.
– Znam da se izliječiti ne može, ali se može zaliječiti. Da mi sad padne na pamet zaigrati znam da se imam kome obratiti. Imao sam i tada, ali nisam razumio. Ciljevi su sada realniji, prije sam uvijek živio u nekom svijetu mašte da se nešto preko noći može napraviti. S puno sam prijatelja prekinuo kontakt jer su živjeli kao i ja. Sada imam tri prijatelja, jedan od njih igra kladionu na pet, deset kuna. Odem s njim uplatiti tiket, ali kada uđem u kladionu osjećam se kao da sam ušao u dućan hulahupki. Toliko me to više ne zanima – dodaje.
Da bi se odlučio potražiti pomoć, tvrdi, najviše je trebalo hrabrosti, ali je bio prisutan i strah da će ga napustiti ljudi oko njega.
– Bio bi ljut na kladionu, imao sam odnos s njom kao s nekom osobom. Ljudi ne razumiju da su u problemu, nisam ni ja to shvaćao. Proživio sam pakao sa sobom i svojima, a sada sam deset tisuća puta bolja osoba nego sam bio i zato mi ničega nije žao. Razgovor pomogne, jer vidiš da nisi jedini i da nisi sam u tom problemu, a vidiš i koliko si otišao naprijed u odnosu na nove koji dolaze. Naučiš slušati i razgovarati. Drago mi je da sam došao i znam da sam se izvukao – ponosno će on.
Podršku je imao i od supruge koja je s njim redovno odlazila na terapije.
– Nikad se nije dogodilo da ne želi doći, ili da mu se ne da. Takvih problema nismo imali. Prije mi nikada nije palo na pamet kopati po njegovim džepovima ili novčaniku. Kako je s vremenom situacija bila bolja, tako je i to prestalo. Ključ uspjeha je u razgovoru, znao je sanjati par puta da je u kladioni, pa bi i o tome razgovarali. Puno nam je pomoglo – kaže ona.
Najmlađi je bračni par u tretmanu je Kluba zadnjih mjesec dana. Muškarac je nedavno prošao kockarsku krizu, a iako na terapije dolazi kratko siguran je u uspjeh. Kaže da je teško i procijeniti koliko je novca prokockao, ali smatra da bi iznos vrlo lako mogao dosegnuti i dva milijuna kuna.
– Krivila mi se kičma, a kako treniram mislio sam da je od toga. Na sastanku sam se počeo nekontrolirano znojiti i shvatio sam da sam u krizi. Ovo sada ide na bolje. Kockam od 13 godine. Kada bi imao probleme pao bi u depresiju i samo bi s aparatom pričao po cijele noći. Sve je to dovelo do svađa sa suprugom, pa sam završio i u zatvoru jer sam je maltretirao. Ona nije shvaćala da je to bolest, mislila je da je hir. Prokockao bih 2000 kuna, onda bi mi ona dala opet 2000 kuna da platim režije, pa bih i to prokockao.
Zbog toga je patila cijela obitelj, supruga i sin, a majka je sa mnom prošla pravi pakao. Uništio sam je, pet je kredita plaćala za moje dugove, ali sad je najbitnije da ne uđem više u kockarnicu. Stalno sam bio bahat i nervozan, bio sam kao i špijuni, živio sam dvostruki život. Tek kada sam prokockao sav novac koji je supruga dobila od ostavštine shvatila je da sam u problemu. Kupili smo auto od tog novca, ali sam ga nakon nekoliko mjeseci dao kamataru za tri puta manju cijenu, a onda sam i to prokockao. U zatvoru sam shvatio gdje me to odvelo. Čim sam izašao rekao sam da se hoću liječiti i mama je našla Željku. Sad idemo polako, od utorka do utorka – kaže on.
Slaže se s ostalima da je problem ovisnosti o kocki rašireniji nego se misli, ali napominje kako ovisnici ne shvaćaju da imaju problem.
– Svi oko mene su kockari, ali ne shvaćaju. Imam prijatelja koji je prokockao sve živo. Nema gdje živjeti, pun je dugova. Tužno je to. Sreo sam ga i rekao mu za Klub, ali mi je odgovorio da je za njega kasno, da se odavno trebao javiti, ali ja mislim da nikome nije kasno ako se osoba stvarno želi izvući iz svega. Danas imam druge ciljeve. Skupio sam dvije kese pomoći za Slavoniju i odnio ih skupa sa suprugom, dok sam kockao to mi ne bi palo na pamet. Sada stvari napokon idu na bolje, manje se svađamo, učimo razgovarati, više se poštujemo i nastojimo više vremena provoditi zajedno. Sve je nekako mirnije – zaključuje on.