Počelo je krasno, gotovo kao iz snova. Morala
je postojati neka kvaka.
I eto je. Deset mjeseci nakon izbora otkrili
smo da je gradskih 150 tisuća kuna preusmjereno na račun Društva Marjan, jedne od najstarijih i
najuglednijih splitskih institucija, kako bi se isplaćivala plaća odjednom
profesionaliziranog predsjednika Srđana Marinića. Prvi put u povijesti.
Da, onog istog Marinića koji ionako već šefuje
Upravnim vijećem Javne ustanove Marjan – istina, za bijednu naknadicu od par
stotina kuna – i nalazi se na poziciji u kojoj bi zajedno s kolegama de facto
mogao donositi sve bitne odluke. Konačno, nakon promjene gradske vlasti
isplatile su se godine volonterskog angažmana i građanskog aktivizma, čišćenja
šume i prosvjeda protiv divljih graditelja, pokazali su se korisnim svi oni
beskrajni sastanci, tribine, noćna proučavanja zakona i neumorno slanje dopisa.
Došlo je vrijeme za provedbu kodeksa.
Aktivisti su, naime, Baldasarovim dolaskom
barem formalno preuzeli brigu za Marjan tako što su osvojili Javnu ustanovu.
Ondje su ekspresno pokušali poslati u povijest njima omraženog ravnatelja Matu
Kosovića, no uspjeli su ga samo smijeniti. Sudbina je htjela da je baš Marinić
morao potpisati njegov novi ugovor o
radu po kojem je gospodin nastavio raditi u istoj ustanovi kao – savjetnik.
Uglavnom, otkrilo se da s gradskih 150 tisuća
kuna godišnje ubuduće financiramo Marinićevu plaću u Društvu Marjan. Nije neka
velika lova, između šest i sedam tisuća mjesečno na ruke, no od toga je puno
zanimljivije obrazloženje i cijeli tijek događaja.
Vijest je, recimo, u javnost iznijela Ljubica Vrdoljak, vijećnica
koja je zagrmila protiv novog uhljeba gotovo jednakim žarom kao što je branila
svoje stranačke kolege uhljebe, pa naravno i kćerku koja se bez natječaja
zaposlila u Turističkoj zajednici. Onda je po običaju iznenađeno reagirao
gradonačelnik Ivo Baldasar, jer tradicionalno nije imao pojma tko se u ovom
gradu i na kojim pozicijama zapošljava. Zna samo da je Društvu Marjan kroz
proračun i bez natječaja proslijedio 150 tisuća kuna, a jadan nema ni vremena
ni interesa provjeravati kako se lova troši.
Kako li su samo došli baš to cifre od 150
tisuća, vjerojatno nikad nećemo saznati.
A potom se uvrijeđeno oglasilo i samo Društvo.
Jer ne mogu shvatiti zašto se problematizira činjenica da će se zaobilaznim
putem iz gradskog proračuna plaćati baš njihov predsjednik, s nešto manje od
tisuću eura za posao u Upravnom vijeću čija je službena cijena tek par stotina
kuna.
Kažu i da Javna ustanova “nije opravdala
očekivanja” i da je “količina zatečenih nepravilnosti zahtijevala nečiji
profesionalni angažman”, što bi prevedeno na hrvatski trebalo značiti da su
ondje zatekli nerad, kaos i kriminal. Što vjerojatno nije daleko od istine,
iako nisu javno dodali i da se Baldasarova administracija prema njihovim
zahtjevima i upozorenjima posljednjih mjeseci odnosi – pa, recimo to tako,
prilično nonšalantno.
Gledajući sa strane, teško se može izbjeći
dojam da je gradonačelnik uspio nasamariti bučne aktiviste: uvalio im je Marjan
i efektno ih ušutkao prilikom da na djelu pokažu za što su se godinama
zalagali. Digao je ruke i baš ga briga. A onda su se oni još zakačili za
njegovu udicu, pa će sada mjesecima objašnjavati kakva je razlika između Damira
Vidoševića – vijećnika koji u Spaladium Areni prima plaću kako bi u gradskoj
vijećnici dizao ruku za Baldasara – i Marinića kojeg će plaćati Društvo Marjan
kako bi se amortizirao jedan potencijalno opasan front, na kojemu je i Kerum
opekao prste.
Princip je isti, ili barem sličan. A nijanse
malo tko prepoznaje.
Naravno, bilo bi nepravedno Srđana Marinića na
brzinu proglasiti običnim uhljebom, jer je čovjek doista potrošio dobar dio svog
života na volonterski angažman oko vrijednosti koja bi trebala zanimati
apsolutno sve Splićane. Bilo bi glupo ne primijetiti i da su na slučaju efektno
poentirali HDZ-ovci, koji su baš na Marjanu ovih dana prepoznali priliku za
politički fajt, pa se navodno silno brinu za dobrobit medvjeda i tigra iz
Zoološkog vrta i bore se protiv njegovog zatvaranja. A u stvarnosti tek provode
akciju spašavanja ravnatelja Nediljka Ževrnje. Županovog brata.
Ali, sve to ne poništava činjenicu da smo
dobili još jedan neugodan primjer da vlast, ako već ne pokvari, onda barem
mrvicu poremeti percepciju ljudi koji je se dograbe. Da je u nekoj drugoj
konstelaciji iz gradskog proračuna isplaćena pozamašna svota za posrednu
isplatu plaće čovjeka čija je dužnost uvoditi red u jednu instituciju, dok on
istodobno otvoreno priznaje svoju nemoć i nered koji u njoj vlada, znamo tko bi
bio u prvim redovima na prosvjedu.
I tražili bi jednostavnu stvar: neka svatko
radi svoj posao. Neka otpusti neradnike, a kriminalce prijavi policiji. A ako
ne može ili ne smije to napraviti – onda neka odstupi.