Već više od dvije tisuće
godina svakog Velikog četvrtka, dana kada se prisjećamo Isusove muke, mjesec je tradicionalno pun. Samo priroda može
stvoriti ovako dugu tradiciju, postojanu, neizmjenjenu, uvijek istu i ponovljivu,
vječnu. Ali upravo te noći, na otoku Hvaru između šest mjesta Vrboska, Jelsa,
Pitve, Vrisnik, Svirče i Vrbanj, stvorio je čovjek nešto što se stopilo s
prirodom i njenim osobinama, pa se svake godine bez obzira na vremenske ili
druge uvjete ponavlja u polumilenijskom intervalu, a to nešto zovemo procesija “Za križen“.
To je šest nezavisnih
procesija koje kreću te večeri oko deset sati iz svojih matičnih župnih crkava
navedenih mjesta, obilazeći u smjeru kazaljke na satu ostala mjesta i njihove
crkve, klanjajući se pred uređenim Božjim grobovima i pjevajući psalme i štrofe
Gospinog plača.
Svaka procesija ima svog
križonošu koji nosi križ, a prate ga njegovi odabranici u posebnim tunikama sa
svijećama različitih oblika i veličina. I križevi su različiti; neki su veći,
neki manji, neki lakši, neki teži, ali svi umotani u crni veo, prekrivajući
tijelo raspetog Krista.
Zapravo, može se reći da za
križem, tj iza križa, idu križevi. Križevi su to ljudski, kako oni na dušama,
tako i na tijelima malog čovjeka koji pokušava shvatiti potrebu patnje i
razumjeti tuđu patnju. Upravo potreba za razumjevanjem tuđe patnje izdiže čovjeka i uzvisuje ga na pijedestal
čovječnosti, u vremenima kada malo tko mari za drugog i kada ljudi muku shvate
tek kada pokuca na njihova vrata.
Procesija Za križen uistinu
je fenomen, ne samo zbog tradicije, već zbog
načina na koji veže i okuplja sve geneacije kroz generacije. Fenomenalna
je i u svojoj skromnosti samozatajnosti i jednostavnosti, oblikovane načinom
života običnih malih ljudi, otočana, naviklih živjeti sa malo.
Ti su ljudi uistinu škrti na
riječima, u pohvali, pokazivanju, isticanju, glorificiranju, škrti su u svemu
osim u ljubavi. A ljubav ona istinska, je temelj svega, pa i vjere. Zato je bez
obzira na političke, medijske, vremenske i ostale neprilike, procesija ostala u
okvirima temeljnih kršćanskih načela; moli i radi. Bila je i ostala središte
svih događanja kroz otočku godinu, okupljalište prijateljstva, dobročinstva,
zavjetništva i zajedništva.
Važno je križ nositi, važno
je za križem hoditi, važno je pjevati i moliti, ali iznad svega je važno
voljeti i vjerovati. A nitko ne voli svoje više od malog i skromnog čovjeka.
Nitko ne vjeruje jače u bolje sutra od onoga tko generacijama živi na škrtom
otoku.
Ta sinergija ljubavi i vjere
u hodu na putu istine, ima snagu opstati, održati se, ne klonuti, te premda u
osobnoj i kolektivnoj pokori pognutih glava, zadržati ponos i dostojanstvo.
Cilj puta trebao bi biti;
postati čovjek, kao što je Isus postao čovjekom i pokazati drugima kako bi
trebalo živjeti, cijeniti, poštovati i razumjevati. Da bi promjenili druge,
trebamo promjeniti sebe.
Trebamo shvatiti vrijednost
malog i težiti trajnom, a procesija Za križen najbolje je mjesto, vrijeme i put
za razmišljanje.
Procesija Za križen uvrštena
je na UNESCO popis zaštićene nematerijalne baštine, što je veliko priznanje za
otok Hvar koji ima ukupno tri znamenitosti na tom popisu, ali i za cijelu
Hrvatsku i kulturni svijet. A najveće priznanje zaslužuju pobožni samozatajni ljudi, vjernici i pobožnici koji su štitili i
zaštitili svoju procesiju prkoseći vremenu i nevremenu do današnjeg dana,
ostavljajući u baštinu još jednu našu vrijednost s kojom se možemo i trebamo
ponositi.