U
vrijeme modernog nogometa, kojim upravlja novac i komercijalizacija,
rijetki su bastioni nekih romantičnih vremena i srži onoga što je
nogomet zapravo u svojoj suštini. Jedan od tih bastiona nekog
nogometa iz svojih korijena je svakako 3. HNL Jug, koja nerijetko
svojom posjećenošću prestiže i prvoligaško društvo. To
natjecanje sadrži natjecatelje iz mjesta i gradića kao što su
Makarska, Sinj, Hrvace, Omiš, Biograd, Ploče, te donedavno i Solin,
a odnedavno i Zadar, s uglavnom lokalnim igračima i navijačima koji
žive utakmice svojih klubova. Međutim jedno mjesto se posebno
ističe među njima. To je Ivanbegovina, mjesto od svega
dvjestotinjak stanovnika ima stabilnog trećeligaša, što je u
usporedbi s predhodno navedenim mjestima i gradovima fenomen ako se
uzme u obzir broj stanovnika i veličina tih mjesta. NK Kamen
iz Ivanbegovine godinama je najteže gostovanje svim klubovima iz
prethodno navedenih mjesta i gradova. Tako se često zna dogoditi da
upravo oni klubovi koji najavljuju ulazak u viši rang lome zube u
Ivanbegovini, te gube bitne bodove za ostvarenje svojih ambicija.
Iako
su u ovoj sezoni imali lošiji start, na kraju sezone Kamen je bio
najbolja momčad proljetnog dijela prvenstva. Ponukani njihovim
rezultatima i legendama koje kruže o tom klubu u trećeligaškim
krugovima, kontaktirali smo trenera Maria Kujunđića Kuntu
koji nas je uputio u ovaj trećeligaški fenomen.
–
Istina je to! Mislim da se tu radi prvenstveno o zraku i hrani koja
dolazi iz naših, domaćih, ovdje vrtova i krajeva. Upravo iz tog
razloga ljudi se drugačije razvijaju i dobivaju nešto što ljudi u
većim gradovima i sredinama nemaju, a to je zdravlje i ta čvrstina.
Upravo zato je možda razlog da su igrači Kamena stvoreni takvi
kakvi jesu. Čvršći, agresivniji, brži, čak bih mogao reć i malo
divljiji i žilaviji od suparnika.
Možete
li nam približiti kako ste u ovoj sezoni uspijeli postati jedna od
najboljih momčadi?
–
Nije to bilo lako, ni jednostavno, u prvom redu što je meni ovo prva
sezona kao seniorskom treneru. Sedam godina sam vodio mlađe
kategorije i u tom radu postigao velike uspjehe. To se odnosi na
generacije koje su osvojile prva mjesta u kadetskom amaterskom
prvenstvu hrvatske. Radi se o NK Imotski, u kojem sam nakon završene
igračke karijere postao trener, te s kadetima ušao i u prvu
kadetsku ligu gdje smo se zadržali godinu dana, što je bio
fantastičan uspjeh. Novinari su se često pitali kako smo s tako
malim fondom igrača uspjeli postići takav uspjeh pored klubova kao
što su RNK Split, HNK
Hajduk i dr. Tako je i s Ivanbegovinom, iz koje sam rodom. Praktički
idem pješice na trening i upoznat sam kako većina ljudi diše u tom
mjestu, tako da mi nije bio problem započeti taj posao, iako je on
meni bio novost kao seniorskom treneru. Tako malo pomalo i uz malo
sreće, malo moje tvrdoglavosti i upornosti, dovelo je do toga da mi
u neko vrijeme dođemo do toga da stvorimo jednu generaciju, koja je
uz teške muke prihvatila nove metode rade i shvaćanja nogometa kao
posla s kojim se oni bave. Nakraju krajeva dobivaju i neku plaću za
taj svoj rad, iako mnogi ne dobivaju, obvezani su opravdati ta
uložena sredstva koja nisu velika, ali su dovoljna za opravdati
uloženo povjerenje u njih. Dok jedino što, za svo to uloženo
povjerenje i novac, ja i klub tražimo od njih je dolazak na trening,
a kad su već došli na trening onda su mojim rukama. Onda sam ja to
malo pomalo istesao i dobili smo jedan spoj agresivnosti, čvrstinu i
disciplinu rada, te na međuljudskim odnosima koji su prije bili
dosta narušeni.
Kad
ste preuzeli momčad morali ste napraviti veliku rekonstrukciju,
dosta bitnih igrača iz prošle sezone je otišlo?
–
Da, momčad je izgubila dosta dobrih igrača koje bi poželila većina
trećeligaših kluba. Ostali smo bez našeg domaćeg igrača, možda
najpoznatijeg među njima, Hrvatina Gudelja napadača koji je
igrao prvu ligu, pa Marina Vuksana koji otišao u Croatiu i
tamo je jedan od boljih igrača i strijelaca, pa Zvonimira Begića,
momka iz Posušja, koji je vrhunski vezni igrač, pa Tonija
Ćelića, Zvonimira Bakule, Branimira Kujunđića,
i drugih. Dakle igrača koji su bili kostur ekipe, mada je Kamen u
prošloj sezoni tek u zadnjim kolima osigurao ostanak. Tada je nastao
problem koji sam donekle uspio rješiti s nekoliko igrača iz Imotske
krajine. Krenili smo s dosta onako nezrelom momčadi, koja nije baš
bila u mogućnosti nositi se u svakoj utakmici ili imati kontinuitet
pobjeđivanja. Onda smo u hodu, uz mnogo strpljenja i rada, mjesec za
mjesec, igrača za igrača, do polusezone izgurali na tada
zadovoljavajućem 14.-om mjestu s obzirom na predhodne okolnosti. Na
polusezoni smo procjenili što nam nedostaje i ciljano smo doveli
pojačanja na pozicijama koje su nam nedostajale. Tako smo našli tri
ključna igrača, a to su Mirko Tolić, Zvonimir Perković
Šantar dakle momci iz Imotske krajine, te Mario Pavić,
momak iz Tomislavgrada, koji je nažalost imao prometnu nezgodu, pa
se nije uspio nametnuti jer se dugo oporavljao, ali je i dalje naš
igrač. S tom trojkom smo dobili upravo ono što nam je nedostajalo,
a to je ta tečnost u igri i rezultati, koji je po meni mogao biti i
za nijansu bolji. Čak mislim da smo na kraju, a to treba provjeriti,
najbolji domaćin proljetnog dijela i prvaci proljetnog dijela
prvenstva.
Zanimljiv
je detalj da ste pobjedili sve momčadi koje su najavljivale ulazak u
viši rang?
–
Tako je, to je zanimljiv detalje, dakle prvo kolo drugog djela
Neretvanca u
Ivanbegovini s 3:0, pa u sedmom kolu Junaka
u Ivanbegovini 2:0. U predzadnjem kolu Solina
4:0 što je njihov najveći poraz, a naša najveća pobjeda ove
sezone. Na kraju krajeva to govori o našim igračima kakvi su, o tom
mentalitetu, dakle što je protivnik jači mi igramo bolje i
kvalitetnije, a kad je protivnik pod navodnike bio lošiji mi smo
pomalo mučili, iako smo i tad pobjeđivali jer posjedujemo tu
kvalitetu. Tako da je na kraju svega lijepo vidjeti da je 14 klubova
ispod nas i to velikih sredina i gradova, naspram Ivanbegovine koja
je selo s dvjestotinjak stanovnika, dok općina Podbablje broji svega
oko 3.000. Uzmite u obzir da Imotska krajina ima velik broj klubova,
što čini još težim složiti selekciju. Zato je cjelokupan
rezultat visok i po meni neočekivan. Čak je i jedan Hajduk II ispod
nas, iako sigurno imaju bolje uvjete od nas.
Možete
li istaknuti nekog od igrača, koji je bio ili su bili nositelji
ekipe kroz sezonu?
–
Ja nemam običaj isticati nekog posebno, jer to nije baš pametno ni
pedagoški. Međutim mogu nabrojati par igrača koji su ajmo to tako
reć školovani, dakle prošli su nešto više od treće lige. To bi
bila dva Jonjića ( Marin, Ante), Perković Šantar,
Tolić, to su momci koji su igrali i u drugoj ligi. Također
mogu istaknuti Petra Kljenka, momka koji je ponikao u Kamenu i
nikad nije promjenio sredinu, a po meni je jedan od najtelantiranijih
igrača. On iz razloga što se zaposlio nema ambiciju napraviti nešto
više u nogometu, a relativno je još uvijek mlad. Naravno i drugi su
igrači dosta pridonijeli ali oni su ti najiskusniji.
Kome
Kamen iz Ivanbegovine može najviše zahvaliti dugogodišnju konstatu
u trećoj ligi?
–
To je Ivan Žužul Muratović. Teško je odabrati riječi za
takvoga čovjeka, ustvari to je čovjek koji ulaže cijelog sebe u
klub, tj. bez takvih ljudi nijedan klub praktički ne funkcionira. On
je, što se kaže, “tatamata” za sve. Dakle sve što je
vezano za neki problem, administrativni ili sportski, obratimo se
njemu i on to rješava u najkraćem mogućem roku i najjednostavnijim
mogućim metodama. Ja i on smo imali dosta prisan odnos jer smo
najviše surađivali u klubu kroz cijelu sezonu. On je čovjek koji u
prvom redu voli Kamen, bezobzira što itko mislio o njemu zakleti će
se da klub ne bi funkcionirao bez njega. Često ga znam kritizirati
zbog velikog stresa koji proživljava, pogotovo ako je borba za
ostanak, ili tako neka slična utakmica, on se toliko uzrujava da sam
ja rekao da će jednog dana na terenu umrijeti i da ćemo mu morat na
centru grobnicu sagraditi. Također mu često kažem da smanji malo
taj stres i da se odmori od svega, ali on nikada nije mene ni
pomislio poslušati, nego se tim svojim fanatizmom borio za ovu
momčad, za mene, za klub i za sve oko kluba, jednostavno njegove
organizacijske sposobnosti su nevjerovatne.
Spomenuli
ste rad u mlađim kategorijama. Možete li istaknuti neke igrače
koji su nakon rada s vama nastavili svoj razvoj u većim sredinama?
–
Imate nekoliko primjera, a jedan od njih je, momak iz Runovića,
Kristijan
Jakić
koji već jednu polusezonu aktivno sudjeluje u prvoj momčadi RNK
Split.
Dakle to je momak kojeg sam uzeo iz Mračaja, radio s njim 4 godine i
on je iz te generacije ,
’97. godište, koja je osvojila sve što se moglo osvojiti u
hrvatskom amaterskom nogometu. Dakle osvojili smo prvenstvo, kup,
amaterski prvaci Hrvatske i prvaci Dalmacije. To je ta generacija u
kojoj su još Ante
Maršić,
Josip
Kilić,
Ivan
Peko
i Petar
Jović
koji su isto u RNK Split, pa Marijan
Grubišić
koji je završio u Lokomotivi, te fenomenalni vratar drugoligaša
Imotskog Luka
Kukić.
Nek se ne ljute oni koje sam izostavio, a sve su to strašno
talentirani momci i samo je pitanje strpljenja i vremena, te sreće,
da jednog dana ostvare dobre karijere. Ja se toplo nadam da oće jer
svi oni imaju kvalitetu za to. Dok još moram naglasiti primjer iz
Kamena, gdje se uslijed ozljeda i mnoštva problema, ukazao mali
Jakov
Karin
koji je praktički pao s neba u prvu momčad i odmah uklopio. Dakle
riječ je o momku ’98. godište koji je u posljednjoj utakmici
prvenstva u Makarskoj dao dva gola i asistirao za treći, dok je
prošlo kolo protiv Solina zabio svoj prvijenac. Dosad je pokaozao
raskošan talent i smatram da ima ogromne kapacitete.
Posjeduje
li Kamen ambicije za ulazak u viši rang?
–
Osobno smatram da to trenutno nije moguće, iako s ljudima koji vode
klub tako nešto nije neizvedivo. Možda jednog dana to bude moguće,
iako ja ne bih želio govoriti u ime kluba. Ja sam ipak tu trener i
dajem najbolje od sebe što mogu i za svoju momčad. Također smatram
da bi ova momčad, koja sad egzistira, ako bi se popunila, imala
kvalitetu za igrati u višem rangu.
Koje
su vaše osobne ambicije u daljnjem trenerskom radu?
–
Moje su ambicije sada vezane uz Kamen. Međutim moje amicije kao
trenera su dosta visoke. Teško je govoriti o sebi i biti objektivan,
tako i ja, pa mi je i pomalo nezgodno o tome govoriti, ali recimo da
sam trenutno na takvoj razini da si ne dozvoljavam biti trenerom
trećeg ranga. Znači to je ono najosnovnije što mogu kazati i mimo
toga je glupost govoriti. Trenerski posao je posao u kojem se morate
dokazivati stalno, iz godine u godinu, iz treninga u trening, iz
utakmice u utakmicu, jer nas samo rezultati drže. Međutim rezultat
nije samo pobjeda na utakmici, rezultati su i rad na sebi kao
treneru, rad s igračima, pogotovo komunikacija, verbalna i
neverbalna, i smatram da sam na dobrom putu, a što će vrijeme
donijeti i pokazati to ćemo vidjeti.