Piše: Ivana Tadin, sestra Maria Čurkova
Svakodnevno se susrećemo
sa raznim ljudima, od kolega sa posla, do medijski probrane ekipe, od manje
važnih do jako važnih, ali upravo, često ne primijetimo upravo one koje bi
trebali bar dva puta pogledati.
Iako vijest i nije toliko
svježa, ipak je jako velika vijest, i ne bi trebala ostati nezamijećena i pored tolikih loših i pesimističnog vijesti, vrijeme je da poslušamo i jednu interesantnu, a u konačnici i
sretnu vijest o ružnom događaju i velikom koraku o kojem je razmišljao ovaj “mali” čovjek u samo nekoliko sekundi i odlučio djelovati. O Marinovom junaštvu pisali su stranic mediji, primjerice Australian News.
Mario Čurkov, mladić iz
Kaštel Novog, drugi časnik na brodu Ocean Drover koji plovi pod singapurskom
zastavom, tog je kobnog jutra u listopadu prošle godine, kada je počeo goriti dio broda
sa kabinama posade, napravio onaj potez, koji ga je obilježio za cijeloga
života. Nakon cijele istrage slučaja napokon su pušteni u javnost detalji o
kojima su rijetki znali.
Tog jutra, dok se brod
spremao za ukrcaj u australskoj luci, kada je požar na brodu već zahvatio
veliki dio kabina, čuo je poziv u pomoć člana posade koji je nakon noćne smjene
taman zaspao kada su ga velika toplina i dim počeli gušiti u snu. U pokušaju
bijega iz kabine pao je u nesvijest na hodniku. Pokušavajući s jedne strane
doći do njega, Maria je spriječila velika vatra, ali ipak nije odustajao.
Krenuo je na drugu stranu. Tamo ga je dočekalo nešto neočekivano. Nije vidio
ništa pred sobom. Količina dima oko njega nije mu bila olakotna okolnost, no
nije odustajao. Spustio se na pod, i kroz stravu i užas, puzeći se provlačio
dok nije napipao palog kolegu, digao se i noseći unesrećenog kormilara projurio
kroz hodnik, kojeg je vatra progutala u sljedećih nekoliko trenutaka. Kada je
izašao na sigurno iz svog aparata za disanje mu je upuhivao zrak pod tlakom
kako bi ga vratio među žive. Kada je napokon stariji Filipinac počeo disati
svojim plućima, preuzela ga je hitna služba koja ga je na promatranju i liječenju
držala tjedan dana od događaja zbog opeklina unutrašnjih organa. Da nije bilo
Maria u tom trenutku, da odabere riskirati i svoj život u želji da pomogne
članu posade, ili kako on kaže, članu obitelji u nevolji, tog čovjeka bi nakon
što je pao u nesvijest progutala vatra, i upitno je da li bi i bio
prepoznatljiv, sudeći prema fotografijama koje je snimio sam Mario nakon
nesreće.
Slijedila je istraga o
slučaju u kojoj se Maria pitalo mnogo, pa čak i tupasta pitanja, ali Mario o
tome sada već sa smiješkom komentira. Zanimalo ih je između ostalog da li je
slijedio protokol i kako je to jedan Hrvat pomogao Filipincu, što su i sami iz
istrage kasnije povukli kao pitanje, na što Mario u svom stilu odgovara: „Ma
kakv heroj, kakav protokol, dok bih ispunjavao formulare, ili čekao da treći
časnik djeluje, čovjek bi već bio pečen, a na brodu smo svi obitelj, i Filipinac
i Hrvat je čovjek, spasio bi i on mene u nekom drugačijem slučaju. Uostalom,
bar iskustva s požarima imam.“
Ovakvim potezom, ovakvim
reagiranjem i stavom vidimo da iako se radi o neznačajnom čovjeku za našu
javnost, da je riječ o velikom čovjeku za naša srca. Rijetko tko bi riskirao
svoj život za člana posade, pa makar bio i drag prijatelj jer kada se nađemo u
ovako riskantnoj situaciji, ne jer ne bi smo htjeli, već jer bi se mnogi od nas
prepali, paničarili, ne bi na vrijeme reagirali.
Mario nije vidio prepreku
i nije vidio negativan ishod ove ružne situacije, on je vidio i čuo osobu u nevolji
i osjetio poziv da napravi nepredvidivo. Dok
mnogi od ostatka posade još nisu bili ni svjesni što se događa na
njihovom brodu on je već spasio jednog od njih, ne razmišljajući o protokolu, razlikama
po nacionalnosti, ili činu na brodu. Da mali ljudi ostaju neprimjetni i
nezamjećeni ne govori samo ova vijest, već bi se dalo potezati i još stvari iz
prošlosti, kada je ovaj isti mladi čovjek sudjelovao u akciji spašavanja
nesretnog jedriličara na sred oceana prije nekoliko godina, ili ako ćemo se
prisjetiti i jedne u nizu obiteljskih nesreća s požarima, dok je gorila farma
na kojoj se odgojio, s ocem također upao u gorući prsten, pokušavajući spasiti
što se spasiti može. Iz ovoga se može zaključiti da nije to još jedan od
velikih ljudi, već da je to onaj jedan hrabri zbog kojih ponekad posramljeni
idemo ispod zvijezda.
U konačnici, nešto od
mene bratu. “Iako će, znam, vrijeme progutati i ovu i brojne druge novinske
reportaže o tebi i da će druga, nova slova ugušiti ovu hrpu natipkanih riječi
na portalima i papirima, neka tebe sreća prati na daljnjim putovanjima, u
napredovanju na brodu, na fakultetu, da položiš više tu matematiku i svemu što
ti život u budućnosti nanese na put. Budi mi puno najhrabriji. Tvoj ponosni
Sis.”