‘Najsretniji dan u životu’ mladog 17-godišnjeg Solinjanina Bruna Cikatića bio je kada je u boksački ring ušao kao 15-godišnjak, a sve to jer ‘jabuka ne pada daleko od stabla’.
Bruno je sin od poznatog, prerano preminulog borca, Branka Cikatića koji je krajem ožujka ove godine izgubio svoju najvažniju bitku – onu životnu. Ipak, Branko itekako može biti ponosan na svog Bruna koji je, jednostavno kazano, krenuo njegovim stopama. Iako mu je doticaj s vrlo zahtjevnim, ali i surovim sportom otac branio u ranoj dječačkoj fazi, kasnije mu je postao najveća podrška.
– Mom ocu nije svidjelo što sam krenuo na boks. Kad sam bio mali, branio mi je ulazak u dvoranu jer me htio zaštititi od tog težeg puta, teškog sporta, ozljeda, udaraca i mučenja. Tada je želio da budem nogometaš, jer sam bio brz, ali nije mi sjeo momčadski sport, a i primijetio sam da sam fizički jači od svojih vršnjaka. Što sam bio stariji, srce je sve više i više vuklo prema borilačkim sportovima pa sam tako počeo gledati oca i njegove mečeve i zaljubio se u sport, iako se to njemu nije svidjelo. Pustio je da probam, ali što je meni bilo najvažnije – uvijek bi me podržavao u bilo čemu što sam odlučio. I tako sam izabrao baš boks jer je moj otac postigao sve što je mogao u kickboxu i muay thaiju pa bih ja volio nastaviti i proširiti naše prezime i u druge borilačke sportove, kaže nam Bruno kojeg smo, iako je vikend i iako je jutro, pronašli kako trenira na Marjanu. Koronavirus je ograničio i mogućnosti u ringu, pa je svakodnevica postala treniranje i jačanje na otvorenom.
Otac je njegov najveći uzor i putokaz, a majka Ivana ‘vjetar u leđa’ jer je i ona bila sportašica, atletičarka pa dobro poznaje što to znači uložiti ogroman trud kako bi jednom uspio.
Cijela priča o nadarenom mladiću zakotrljala se nakon što je ga je u Splitu posjetio Nizozemac i vrsni borac Thom Harinck i ostao iznenađen talentom 17-godišnjaka kojemu je trenirao čak i oca Branka. Inače, vrijedi spomenuti i ‘stručno oko’ Brunovog uspjeha pretočeno u Vedrana Đipala, olimpijskog boksača iz Lučana pored Sinja.
– Moji ciljevi su da postignem jednako, a možda nekad u budućnosti čak i više nego je to uspio moj tata. Da budem boksački prvak svijeta i da se borim protiv najvećih imena u tom sportu. Moja najveća motivacija je da pružim i da pomognem obitelji, baš kao što je i ona bila uz mene, govori nam Bruno svoje ciljeve i planove za budućnost.
Pred njim je završetak srednje škole, ali i odlazak u Amsterdam, iako je bilo nekoliko atraktivnih ponuda za nastavak karijere i ostvarivanje životnih ciljeva, poput Amerike.
Iznimno zahtjevni treninzi i stalan napor, to je inače tako, moraju imati i protutežu kroz nekakvu razbibrigu. Bruno se, priznaje nam, opušta uz gledanje sporta, posebice očevih videa, ali i uz obitelj, prijatelje i nogometnu ljubav pretočenu u ‘majstoru s mora’.
Ljubavnih briga još nema. Nije previše popularan, skromno nam zaključuje, i kaže kako je trenutno fokusiran na sport pa nema vremena za djevojku. Nema sumnje kako će ovaj ‘sportski dragulj’ barem nekoliko simpatija privući nakon ovih redaka. Iskreno mu želimo sreću u svim životnim poljima!